Malena zvjezdice
četvrtak, 04.02.2010.
Danas je tvoj 11. rođendan
 *******  Kako se „slavi“ rođendan djeteta kojeg nema? Kako proživjeti taj dan? Što da radim s uspomenama na one predivne trenutke tvog rođenja... svojih suza radosnica i tvog plača života...  *******  *****  Danima razmišljam kakvo cvijeće da ti donesem..... a što to tebi znači.... Ti si danas trebala biti sretna u svojoj obitelji, veseliti se od ranog jutra... odnijeti nešto slatkiša u razred i počastiti prijatelje... Stalno te pokušavam zamisliti kako bi mi izgledala na današnji dan... 11 godina..... kako bi se promijenila... što bi sad voljela, što bi željela.... čemu se veselila.  *****  *****  A ništa, ništa ne mogu učiniti, ništa promijeniti, nema popravnog ispita, nema druge šanse, nema izuzetka.... zašto nema? Zašto ne mogu ponuditi svoj život za tvoj? Zašto ne postoje čuda koja bi pomogla ispraviti nepravdu života? Mučim se pitanjima, molbama, preklinjanjima.. a odgovora nigdje.....ni od kuda. Ništa se ne događa..... sve je mrtvo.  *****  *****  Kad se samo sjetim koliko si ti u sebi imala ljubavi za sve nas, kad se sjetim koliko si se radovala svom odrastanju, svom životu i svemu onome što ti možeš u njemu napraviti..  *****  *****  Šta da radim s tim uspomenama? Šta da radim s boli koju one izazivaju? Što da radim s ovom prazninom...... i s onom jezom koju osjećam svaki put kad prelazim cestu.. jer ne mogu izbjeći tu sliku.... tebe i tvog pokušaja da samo prijeđeš cestu na putu u školu.... i s onim vriskom kojeg bi u tom trenutku ispustila.... da dopre do dubine Svemira.... da ga zatrese, da ga posrami......  Bili smo kod tebe anđele naš...  Ostala sam na trenutak sama s tobom..... došlo mi je da ti pričam..... kako je tvoja Tina danas u školi odgovarala hrvatski....lektiru.... čitala je -"Život je san", i nije samo ona odgovarala već još jedna kolegica iz razreda... pričali su o radnji i likovima.... pitao je profesor koliko ima ženskih likova u drami - dva...... svaka od njih je trebala pričati o jednom liku... kolegica je pričala o Rosauri.......a tvoja Tina o Steli....... Dobila je peticu... Tako te želim vidjeti, tvoje prekrasno lice.... tvoje oči, čuti ti glas ljubavi mala.. Mila moja......  |
- 04:02 - Komentari (13) - Isprintaj - #
srijeda, 13.01.2010.
Nestajanje
|
Jučer..... na još jednom mjestu si (kako bi rekao Thomése) ...umrla.... na mjestu gdje sam provela zadnjih osam godina...... i tome je došao kraj.... treba očistiti tragove postojanja i tvoga i moga.... Gledala sam u ekran na kojem je slika tebe i seke...... ispred ekrana dva mala okvirića sa slikama.... na jednom Tina i ti na tvoj prvi rođendan.....u drugom TI...nasmiješena, sretna, lijepa..........živa.....  .. Imala sam u računalu moj mali folder PRIVATNO..... tvoja pisma tetama u vrtiću.... plan za organizaciju rođendana... igre koje će se igrati.... pjesme koje će se slušati, podjela nagrada... pozivnice, čestitke.... pa folder: My Pictures.... Stela i Tina.. na moru... u vrtiću, u školi, na izletu...kod kume Zdenke..... sve je to nestajalo jedno po jedno sa suzama u očima i bez zraka u plućima ..... pod tipkom DELETE. Iz ladice sam izvadila tvoje bojice, flomastere, škare...... Koliko si puta tu sa mnom bila i „radila“..... najčešće ljeti, kad nisi išla u vrtić ili školu... pa smo zajedno na pauzu odlazile .... na sok ili sladoled ..... Koliko si mi puta u krilo sjela i rekla ......volim te.... Ta su sjećanja tako silno jaka da me preplavljuje bol do koštane srži.. Volim te.... koliko to dugo nisam čula od tebe...... i nikad više neću... Na kraju sam maknula i sliku s desktopa.... stavila neku s motivom prirode...... uzela ova dva mala okvirića sa slikama, stavila ih u torbu i otišla.. . Osjećam se kao da sam ponovo nešto izgubila....... kao da tome nema kraja...... Sada na žalost imam previše vremena... misli i uspomene mi se stalno vraćaju.... dolazi još jedan tvoj rođendan... Neki dan sam vidjela i tvog Matiju ...... nakon dugo vremena ....narastao je....ide u peti razred .....  ....... Rijetko (na sreću) viđam tvoje iz razreda, toliko i tako rijetko da osim Sare, Nine, Patrika i Antonije, mislim nikoga više ne bi ni prepoznala... A možda je i bolje tako....... zapravo sigurno je bolje tako.... Ne znam kako bi to sve izdržavala. Strašno mi nedostaješ .... ali to su tako slabe riječi za ono što ja osjećam. |
- 14:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 04.01.2010.
Nije kraj
 Nije kraj Nije posljednji trenutak, trenuci uvijek idu dalje, smrt nema kraja. Ona samo stalno uzima druge oblike. ~~~~~~~~Prvo umire u našim rukama, postane teža nego što je ikad bila (jer nema više ničega što je nosi, nema duše s krilima da bi njeno tjelešce stalno vrtjela uvis protiv sile teže.) Ono što ju je držalo preneseno je na nas. Sada je mi moramo držati. To nas čini težima. Ili nas nosi? Postajemo li lakši? Umiranje će nas naučiti. (Umiranje: druga riječ za vrijeme.) ~~~~~~~~A u međuvremenu ona mirno umire. U svome sve hladnijem i ukočenijem tjelešcu, ali i kod kuće (gdje u tom trenu nikog nema): u svojoj dječjoj sobi, svojoj odjeći, svojoj bočici i svojim stvarčicama, u svojim fotografijama i svojim slikovnicama, u svojim životinjicama, u svojim dječjim kolicima na hodniku. ~~~~~~~~A onda počinje umirati i vani, i na mjestima na kojima nikad nije bila, u glavama ljudi koje nikad nije vidjela. U glavama koje su se okretale, od srama, od straha od zaraze, od kukavičluka. U glavama u kojima je porečena i tiho ubijena. ~~~~~~~~No prije svega umire u nama. Tamo gdje je zamišljena, tamo mora umrijeti. No nemoguće je i bit će nemoguće ne misliti je. Zbog toga na kraju više neće biti mjesta na kojem nije umrla. ~~~~Tek je počelo. Ostao joj je najmanje još jedan život.~~~~ "Dijete sjene" - P. F. Thomése  glitter-graphics.com |
- 15:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #
nedjelja, 20.12.2009.
Snijeg je pao Stelice
 Još jedna zima bez tebe. Snijeg je pao Stelice. Gledala sam kroz prozor pahuljice onako kako smo mi to nekada zajedno radile... Zagrljene, u toplom...... i veselile se sanjkanju i grudanju... Veselile se odlasku na klizanje, koje ja nisam nikada naučila ali je zato Tina tebe.. a ja sam vas ponosno gledala...  Ti si se tako iskreno svemu veselila, tvoj osmijeh je grijao moju dušu, milena moja.. Ne mogu prihvatiti da te više nema, ne mogu.. Opet su tu pred vratima ovi dani kada svi pričaju o obitelji, o toplini doma svoga, o sreći i zajedništvu.... obiteljski blagdani.. A naša mala obitelj je i dalje bez svog najmlađeg člana... Bez tebe Anđele... I što vrijedi zamišljati te, sjećati te se..... kad tek to boli..... a kako zaboraviti? Tebi više ne mogu staviti tanjur na stol, poklon pod bor....... Toliko toga se događa svaki dan, a ja bi to s tobom dijelila.... slatkice moja..  Pobjegnem ponekad u to svoje čudno mjesto gdje se s tobom grlim, glazba mi je poticaj, prepustim joj se i pokušavam te prizvati, dozvati, osjetiti... Voljele smo iste note..... Gledam te kako plešeš, i kako uživaš... zaboravim na trenutak surovu stvarnost i uronim u naš svijet. Volim te malena... puno, puno te volim. ............................................................................................................. DODATAK POSTU 21.12.2009. Nedavno je donesena jedna presuda od koje je i meni zastao dah. Ja to sebi ne mogu objasniti nikako i ne mogu to prihvatiti. U znak solidarnosti prema obitelji koju i osobno poznajem objavljujem u cijelosti njihovo pismo upućeno svima. Dijelim njihovu ogorčenost. Objavljeno je na više mjesta od kojih prenosim neke linkove: regionalexpress.hr index.hr barkun.hr net.hr Jutarnji list 21.12.2009. Jutarnji list 22.12.2009. Poštovani , Povodom skandalozne odluke sudskog vijeća pri Županijskom sudu u Zagrebu, kojom je Marku Leku ubojici naše kćerke Jasmine Čelica , prvostupanjska odluka o zatvorskoj kazni od godinu dana, preinačena u uvjetnu kaznu iako mu je u potpunosti dokazana krivica. Obraćamo se vama medijima za pomoć, jer je našim zakonima nama roditeljima uskraćeno bilo kakvo daljnje pravo žalbe. Naša je kći Jasmina Čelica , rođ.28.10.1977. u Puli. U subotu 16.06.2007. u Zagrebu, krenula je iz pravca Stare Pešćenice Šulekovom prema Zvonimirovoj. Išla je na posao u knjižaru PROFIL gdje je bila zaposlena. Došla je na raskršće Zvonimirove i Šulekove u 14,40 sati . Na nogostupu uz pješački prijelaz čekala je da prijeđe Zvonimirovu . U tom momentu naišlo je vozilo marke „Golf“, kojom je upravljala vozačica Anđela Došen .Uvidjevši da Jasmina čeka u namjeri da prijeđe cestu vozačica je kao što je i propisano, zaustavila svoje vozilo ispred pješačkog prijelaza. Naša je kći krenula, prešla je prvi dio ceste i trećinu drugog djela. U tom trenutku vozilom marke „Jeep Cherokee“ tada dvadesetdvogodišnji student veterinarstva Marko Leko u bezobzirnoj vožnji preko pješačkog prijelaza i raskrižja obilazi zaustavljeno vozilo i na drugom pješačkom kojim se kretala Jasmina, svojim vozilom u punoj brzini nalijeće na nju. Od siline udarca odbacio ju je 25 metara, a on se zaustavio tek nakon 46 metara. Hitna medicinska pomoć je došla brzo, injekcijama adrenalina u srce i elektrošokovima uspjeli su uspostaviti ponovni rad srca. Prevezena je u KBC Rebro Zagreb, gdje su operativnim putem pokušali spasiti njen život. Unatoč velikim naporima liječnika i dozi od 3,5 litara krvi koju je dobila , Jasmina je od težine ozljeda preminula isti dan u 16,20 sati. Dr. Željko Đurić koji je sa svojom ekipom vodio spašavanje, rekao nam je da su pokušali sve što je u njihovoj moći , da je Jasmina bila veliki borac i da se do zadnje sekunde borila za život. U međuvremenu na mjestu nesreće policija je vršila očevid pod vodstvom inspektora Slavka Pranjića. Istražni sudac Amanda Snoj , koja je o nesreći bila obaviještena i pozvana nije došla na uviđaj. Pitamo se zašto? Nakon završenog očevida vozaču koji je skrivio nesreću uzeti su uzorci krvi urina radi daljnje analize na alkohol i opijate. Policijski očevid je započeo u 14,55 sati, a završio u 17,10 sati. Nakon policijskog očevida ubojica našeg djeteta se pušta na slobodu, a omogućeno mu je (ne možete vjerovati) da se sam odveze svojim vozilom, kao da se ništa nije dogodilo. Napominjem da kao dvadesetdvogodišnjak po Zakonu o sigurnosti u cestovnom prometu , nije smio upravljati vozilom marke „Jeep Cherokee“, jer je ono veće snage od 75 kw., što nije dopušteno vozačima mlađima od 24 god. starosti. Na mjestu na kojem je usmrtio Jasminu , stoji znak ograničenja brzine 40 km/h. Sudski vještaci su dokazali da je njegova brzina bila minimalno 57 km/h. Nas je kao roditelje pulska policija obavijestila tri (3) sata nakon nesreće i od tada svakodnevno preživljavamo pakao. Godinu i po dana čekamo na prvo ročište, nedopustivo dugo, kad je u pitanju smrt, osobito djeteta. U međuvremenu dobili smo izvještaj sa analize uzoraka krvi i urin , okrivljenog Marka Leke od Policijske uprave zagrebačke ,I.postaje prometne policije . U izvještaju je navedeno doslovno da „Testiranje radi utvrđivanja prisustva opojnih droga nije provedeno iz razloga, jer nije uobičajeno da se takva testiranja provode.“, što je samo povećalo našu sumnju u krajnji ishod ovog slučaja.(Kao da ne postoji želja da se dođe do istine.) Dok smo se snašli prošlo je 6.mj., koliko je zakonska obveza da se čuvaju uzorci krvi i urina. Zamislite, ročište je počelo godinu dana nakon što su uzorci uništeni. Isto tako okrivljeniku policija nije izuzela ni mobitel, što nas je još više uvelo u sumnju. Na prvo ročište u prosincu 2008.g. na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu mi kao roditelji dolazimo, kao i odvjetnici, ali ne i Marko Leko. Njegov odvjetnik Darko Rogan nije priložio pismeno opravdanje, već je usmeno izjavio da je bolestan , kao da smo mi roditelji zdravi, ali tko nas pita. Na drugom ročištu 20.01.2009. pojavio se i Marko Leko, sin poznatog zagrebačkog poduzetnika Josipa Leke i majke Vere. Na pitanje sutkinje Ivančice Cvitanović „osjeća li se krivim za djelo za koje se tereti“ izjavio je da se osjeća krivim, ali da Jasminu nije vidio što je sudski prometni vještak opovrgnuo dokazavši da ju je mogao vidjeli već dok se kretala ispred zaustavljenog „Golfa“, a ona je prešla „Golf“ i još za najmanje 1,5 metara , znači bila je potpuno vidljiva, što je utvrđeno očevidom policije. Okrivljenik se branio izjavama da ima nekakvu očnu bolest i da je tek iz četvrtog puta položio vozački ispit. Na pitanje naše odvjetnice g-đe Jadranke Sloković: „Da li je vidio da se vozilo zaustavilo na pješačkom prijelazu“ odgovorio „Da, vidio sam ga sa 100 metara“. Na drugo njeno pitanje:“Što je pomislio kad je vidio da se vozilo zaustavilo pred pješačkim prijelazom?“ rekao je :“Mislio sam da je vozilo u kvaru“. Iako je u prvoj izjavi rekao da Jasminu nije vidio, u drugoj izjavi rekao je da ju je vidio u zadnjem tisućitom djelu sekunde. U jednoj izjavi je rekao da je počeo odmah sa kočenjem, a u drugoj da uopće nije kočio. Izrazio je žaljenje riječima:“Žao mi je što se to dogodilo.“, kao da se to dogodilo samo od sebe , a ne da je on uzročnik. Iz svega proizlazi da je krivnju priznao samo deklarativno, kako bi dobio olakotne okolnosti, što je vidljivo iz njegovih izjava, a to potvrđuju i dvije žalbe koje je uputio drugostepenom Županijskom sudu , jednu na koju se žali na visinu kazne, a drugoj na činjenice koje dokazuju njegovu krivicu. Državno odvjetništvo koje zastupa žrtvu tražilo je po čl.272 st.1,2,i 4 KZ za počinitelja kaznu zatvora od tri (3) godine i pet (5) god. oduzimanja vozačke dozvole po odsluženju kazne. Pri davanju prijedloga uzeta je u obzir činjenica da je Marko Leko u godinu dana pet (5) puta pravomoćno prekršajno kažnjavan zbog počinjenih prekršaja po Zakonu o sigurnosti u cestovnom prometu . Sutkinja Ivančica Cvitanović odredila je kaznu po čl. 272 st.4 KZ od godinu dana zatvora i tri godine bez vozačke dozvole. Na prvostupanjsku presudu se žalilo državno odvjetništvo i okrivljenik. Nakon 10 mjeseci čekanja 03.11.2009. na Županijskom sudu u Zagrebu sudsko vijeće u sastavu toga suda Lepe Singer kao predsjednice vijeća, te Sonje Brešković Balent i Lidije Vidjak, kao članova vijeća , uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Špehar Janković kao zapisničarke , donijelo je odluku da se uvaži žalba okrivljenog Marka Leka na visinu kazne, te kaznu od godinu dana zatvora, zamijeni uvjetnom kaznom u trajanju od tri (3) godine uz istovremeno oduzimanje vozačke dozvole , u nazočnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Cvjetka Ariha i sada novog branitelja okrivljenika , odvjetnika Milenka Umičevića. Kao olakotna okolnost uzeto mu je to što je mlad, (iako se to računa samo do 21 god.), te da mu je to prvi put.(Znači li to da svi mladi vozači imaju pravo jedanput, prvi put , nekažnjeno nekome oduzeti život?). Iako je sudsko vijeće imalo zakonsku mogućnost da odredi kaznu u visini do pet (5) god. zatvora ono se nije odlučilo niti za jedan dan zatvorske kazne. U sudskoj praksi nije uobičajeno da sudsko vijeće smanjuje (poništava) prvostupanjsku presudu , obično je potvrdi ili odredi još veću kaznu. Ovako nešto gotovo je presedan. Iz tog razloga postoji duboka sumnja da je u pitanju korupcija. Mi smo kao roditelji prvu informaciju o drugostupanjskoj presudi dobili od naše odvjetnice g-đe Jadranke Sloković, usmeno 04.12.2009.Bili smo šokirani. Ali to još nije sve. Kao roditelji nemamo ni pravo žalbe na takvu skandaloznu presudu . Pravo žalbe nema čak ni državno odvjetništvo koje zastupa žrtvu. Pravo žalbe ima samo ubojica našeg djeteta. Ovakva presuda po sistemu „Kriv je onaj koga više nema“ ne priliči jednoj civiliziranoj zajednici. Svjesni smo da nikakva kazna ne može vratiti život naše Jasmine, ali smo željeli saznati pravu istinu i sačuvati barem njeno dostojanstvo, jer naši voljeni ne mogu se sami braniti. Puno je vozača platilo i plaća novčane kazne za razne prekršaje , a mnogi su otišli i na par dana u zatvor iako nikom nisu oduzeli život. Marko Leko ubojica Jasmine Čelica nijedan dan neće provesti u zatvoru i neće platiti ni jednu jedinu kunu kazne. Kakvu to poruku naši suci šalju ostalim vozačima? Zar se pješaci mogu nekažnjeno ubijati? Zar je to poziv roditeljima da sami uzmu pravdu u svoje ruke? Zar to znači da vrtići, škole, autoškole i policija zajedno sa roditeljima, pogrešno uče našu djecu da su na pješačkom prijelazu sigurni. Očigledno je da pred zakonom nismo svi jednaki , jer pripadnici tzv. „zlatne mladeži“iz obitelji podobnih ( poput Makarske 2002.god.)prolaze nekažnjeno. Pitamo se bi li to isto sudsko vijeće takvu presudu donijelo da je na takav način poginulo njihovo dijete? Za njih imamo samo jednu poruku: SRAM VAS BILO! U našoj kući 2,5 god. gore svijeće čekajući pravdu. Na žalost, iako je za pravosuđe ovaj slučaj završen, za nas roditelje još uvijek nije, jer mi smo kažnjeni doživotno. Osuđeni smo na život bez života. Danas smo to mi, a sutra? Molimo vas da o ovome upoznate javnost da se i drugima ne dogodi što i nama. Ogorčeni Jasminini roditelji Sonja i Nebojša Čelica ............................................................................................... 23.12.2009. Tužno sjećanje na dva izgubljena života na današnji dan. .......Denis Androlić..................Alen Mušanović  ....... ..... |
- 12:31 - Komentari (12) - Isprintaj - #
nedjelja, 15.11.2009.
Svjetski dan sjećanja na žrtve prometa
|
3rd Sunday of November This year World Day of Remembrance is on 15th November 2009  Zapalimo svijeću za poginule u prometu Nevladine organizacije žrtava prometa i srodne organizacije u Europi, povezane u Europsku federaciju žrtava prometa (FEVR), obilježavaju Dan sjećanja na žrtve prometa svake treće nedjelje u studenom. Hrvatska se pridružila Europskoj federaciji žrtava prometa (FEVR) i Udruga stradalih u prometu postala njenom članicom. više.. This Day is important as a comfort to the bereaved, who seem forgotten by the justice system, the authorities and modern society, and also to raise awareness of this wholly preventable worldwide disaster. Anne-Lise Cloetta, PAT AP(A)T, bereaved mother Road victims, like other victims, also need a special day, when they feel that they are not alone and that their suffering is considered by the community. Jacques Duhayon, APPER, bereaved uncle  ... ... VLADA REPUBLIKE HRVATSKE – PRIOPĆENJA ZA JAVNOST - izvor 14. studenog 2009. Poruka predsjednice Vlade u povodu Svjetskog dana sjećanja na žrtve prometa Predsjednica Vlade Republike Hrvatske Jadranka Kosor uputila je poruku u povodu Svjetskog dana sjećanja na žrtve prometa, 15. studenog: „Svake tri minute u svijetu se ugasi jedan dječji život. Svakih šest sekundi netko umre ili postane invalidom. Ovdje se ne radi o ljudskim gubicima zbog epidemije neke nove zarazne bolesti ili pošasti rata, radi se o žrtvama prometnih nesreća. U Hrvatskoj, nesreće u prometu odnesu gotovo dva života svakoga dana. I dok je u najrazvijenijim europskim zemljama broj žrtava u prometu smanjen na 6 osoba na svakih 100.000 stanovnika, u Hrvatskoj je on više nego dvostruk. Tužnu statistiku nepotrebnih ljudskih stradanja moramo, hoćemo i možemo mijenjati. Ovoj bolesti, ipak, ima lijeka. Ponajprije je to podizanje prometne kulture i civiliziranosti svih sudionika u prometu naporom čitavog društva, to su svi mogući oblici prevencije, ali i neodvojive represije, te ulaganje u sigurnost prometnica. A kad se nesreća jednom dogodi, onda nemar, egoizam i bezobzirnost moraju biti primjerno kažnjeni. Vlada Republike Hrvatske prepoznaje pitanje sigurnosti na cestama kao jedan od gorućih društvenih problema, s tragičnim posljedicama za obitelji unesrećenih, ali i velikim javno-zdravstvenim, demografskim i gospodarskim gubicima za cijelu zajednicu. Sustavnim, stalnim i sinergijskim radom više ministarstava, promicanjem prometne kulture, dopunama zakona i propisa, kontrolama, poboljšanjem cestovne infrastrukture i, napokon, financijskim ulaganjima, radimo na poboljšanju te sigurnosti. Sve manje od toga značilo bi plaćanje prevelike cijene. Iskreno podržavam dragocjen rad Udruge obitelji osoba stradalih u prometu te podupirem pokretanje Nacionalne kampanje za povećanje sigurnosti u prometu, s ciljem osvješćivanja opasnosti i neutraliziranja uzroka prometnih nesreća. Uz Svjetski dan sjećanja na žrtve prometa, pozivam sve sudionike u prometu na veću odgovornost. Nepoštivanje propisa i nepoštivanje drugih, ubija. Lakomislenost i nepažnja na cesti smrtonosni su. Poštujmo svoje i tuđe pravo na život.“  imikimi - Customize Your World! DODATAK POSTU - 23.11.09. Stričaku smanjenja kazna za stravičnu nesreću u tunelu Ledenik Cijeli tekst može pročitati OVDJE Na žalost prošla sam kroz naše pravosuđe, i znam kako se radi, pa me ova vijest nije nešto jako iznenadila, bez obzira što je prestrašna... ali to vjerojatno može razumijeti samo onaj tko je to prošao... No, komentar, ovaj koji ću vam ovdje prepisati me užasnuo. Jer to je ono razmišljanje zbog kojeg mi svake godine brojimo sve više i više mrtvih na cestama. To i takvo razmišljanje je pogubno. Jer ne radi se o prometnom prekršaju kao što je dotični rekao već se radi o prometnoj nesreći sa smrtnim posljedicama a zbog grubog kršenja pravila u prometu. ČETIRI LJUDSKA ŽIVOTA SU IZGUBLJENA, JER JE STRIČAK VOZIO PREBRZO I SLAO SMS PORUKE. A ostale gluposti koje je opisao u komentaru pogledajte sami.. Kaže bambus (nick komentatora): «kazna je izrazito stroga , ipak se radi o prometnom prekršaju, da je bio u oprezniji pitanje je bil se tragedija izbjegla..u zavoju tunela nizbrdo stoji kolona....a nailazi šleper..veliku odgovornost snosi sama vozačica koja je zaustavila automobil umjesto da se prebacila u lijevu traku i nastavila voziti, kao što je napravio vozač iza nje ..nije ni gledala u retrovizor u tako opasnoj situaciji..prestroga kazna s obzirom na kazne koje se dosuđuju..razno razni 'navijači', huligani, sileđije prolaze lišo..a ovdje ipak nije bilo namjere .. « |
- 00:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #
subota, 31.10.2009.
Stelina priča
 Tvoja priča je ostala nedovršena, anđele mamin. I trajala je tako kratko, tako prekratko…. Tvoji snovi i želje neostvareni. Zaustavljeni. Moje srce slomljeno zauvijek. Tri godine su prošle, tri godine kao tri minute a ništa se nije promijenilo, osjećaj izgubljenog života nas ne napušta….a kako bi i mogao…. Tebe nema i mi se s tim ne možemo pomiriti. Mila moja, što da radim s ovom ljubavi koju osjećam za tebe? Što da radim s njom…. Što da radim sa željom da te zagrlim? Da te slušam i gledam dok mi pričaš, plešeš, jedeš, pjevaš, plačeš, svađaš se, smiješ se, što da radim tim željama? Što da radim s čežnjom za tobom? Volim te ljubavi moja   ... Dragi moji, želim vam reći - OD SRCA HVALA - Hvala svima koji su danas zapalili svijeću za Stelu, koji su joj došli do njenog tihog doma, svima koji su mi pisali divne riječi utjehe i podrške, svima vama kojima je Stelica u mislima i srcima. Hvala Stelinim prijateljima iz razreda koji je se sjećaju s ljubavlju, hvala i Tininim prijateljima što su uz nju, što nisu zaboravili njenu malu seku i što se ne boje pokazati svoje osjećaje, svoju iskrenu tugu za malenom djevojčicom koja se svima uvukla pod kožu jer je bila pravi anđeo. Hvala vam svima  |
- 00:01 - Komentari (31) - Isprintaj - #
četvrtak, 08.10.2009.
Njegovanje duše
 Little Tornado | Online recorder ........Duša, koju čine zaigranost, humor i kreativnost, u vrijeme tugovanja ima potrebu za okrjepom. Umjetnost ima osobito terapeutski učinak. Psihoterapeut Colin Caffel davao je svojim pacijentima glinu i govorio: “Izvucite na površinu ono što osjećate.” Oni su na taj način dali oblik svojim emocijama, a stvoreni predmeti bili su vizualno očitovanje njihove tuge. Mnogi sudionici njegovih seansi izjavili su da rad s glinom nije imao samo terapeutski učinak, već im je i pružio zadovoljstvo. .........Međutim, nedugo nakon smrti voljene osobe, ožalošćeni mogu osjećaj zadovoljstva smatrati neumjesnim. Oni se pitaju hoće li se ikada više smijati, a složeni dijalozi za njih su često vrlo naporni. Da bi okrijepila svoju dušu i vratila humor u svoj život, Dianne se opuštala uz veliku zdjelu kokica i gledala videovrpce Bette Midler. .........Neki svoju dušu njeguju vraćajući se omiljenoj zabavi iz djetinjstva – slikanju, sviranju glasovira, gledanju crtanih filmova. Raymond se i danas zatvara u svoju sobu sa stripovima o Pašku Patku i Ujaku Scroogeu, koje mu je majka čitala dok je još bio dijete. ........Ostali se okreću aktivnostima koje su im u djetinjstvu nedostajale. “Roditelji su mi zabranili jesti sladoled ili bilo koju drugu nezdravu hranu”, rekao je jedan psiholog. “Ako bih tražio takvo što, našao bih se u nevolji. Zato sam nakon očeve smrti otišao u McDonald's te svojem unutarnjem djetetu naručio dječji obrok i sladoled u kornetu. Bilo mi je gotovo četrdeset godina, ali sam duboko uživao časteći svojega unutarnjeg mališana onime što je godinama priželjkivao.” Ugađanje unutarnjem djetetu krijepi dušu. Znaš, mila moja Stelice, mislim da ja upravo tako nekako radim, ugađam unutarnjem djetetu. Sebi a i tebi, koja ćeš zauvijek ostati dijete u mom sjećanju. Igram se s tobom u sebi. Neki dan sam sjela pred onaj svoj ormarić u kojem čuvam svašta, a najviše papira, šarenih papira i svakakvih sličica koje sam izrezivala iz novina i časopisa. Ima tu olovčica, bojica, vrpca, trakica, škara, ljepila, kistova, šljokica…. Sjećam se djetinjstva kada su sve olovke i gumice izgledale jednako, dosadno i bezlično, a kada bi netko u školu donio nešto veselo i šareno, znali bi da su mu to roditelji sigurno kupili u Trstu, tada omiljenom mjestu za šoping onih koji su si to mogli priuštiti. Voljela sam uvijek nešto crtati, rezati, lijepiti, oslikavati pa makar i s onim skromnim priborom kojeg sam imala.… S Tinom i tobom sam to sve ponovo obnovila i uživala u svakom trenutku. Još dok sam čekala da nam se pridružiš, oslikala sam ti zid s crtežima iz Disneyevih slikovnica. Danima sam to, u visokoj trudnoći, radila i jednostavno uživala zamišljajući kako će tvoje oči to radoznalo gledati, a ja ću ti pričati svaku od tih priča.  … … Prije nego si mi ti krenula u školu, već sam počela rezuckati svakakve sličice i čuvati ih jer sam znala da će ti trebati baš kao i Tini. Čuvala sam i stare kalendare s prekrasnim slikama našeg grada, pa raznih dvoraca, kupovala razglednice, samo da imamo s čim ilustrirati sastavke….. Sada toga imam punu kutiju, i ne trebaju mi više……ni tebi, ni meni…..  … Radile smo plakate za vrtić, za školu, izrađivale same čestitke, pozivnice i zahvalnice…  …  … Pričala sam vam kako sam se ja kao mala igrala s prekrasnom papirnatom lutkom Lu, a nju smo izrezivali iz časopisa koji se zvao, ako se dobro sjećam, Politikin zabavnik. Imala sam bilježnicu i u nju spremala njezine haljinice, hlačice, suknje, majice i sve što smo sami nacrtali s onim malim kvačicama te izrezivali i tako ih “oblačili”. Kasnije sam negdje naišla na nešto slično, ali nikad više na Lu.  … Vodile smo malu bilježnicu s pjesmicama, ilustrirale ju crtežima.. Pjesmice smo prepisivale iz Smibova, Radosti, i ostalih dječjih časopisa..  … Šivale smo kostime za predstave, pekle kruh i peciva za dane kruha u školi, radile makete..  … … Sada mi sve to nedostaje strašno. Sve je u jednom trenutku stalo. Nasilno. Prekinuto i uništeno. Što sve propušamo… Što smo sve još mogle… A tebe više nema. Početak nove školske godine i dolazak dugih zimskih mjeseci, koje smo najčešće provodili u toplom domu, uz mirise kolača, cimeta, vanilije, čaja od marelice, uz kišu koja lagano pada i odzvanja na limenom oluku te stvara posebnu atmosferu, uz lepršanje snježnih pahulja, podsjećaju na te predivne dane. Na vrijeme koje smo provodili zajedno, u igri, u ljubavi, u sreći. Tada sam bila najsretnija u životu. I znala sam to. Nije mi se trebalo ništa dogoditi da bih znala cijeniti to što sam imala. Znala sam što imam, cijenila to beskrajno i bila sretna.  … Kada sam pročitala gornji isječak iz knjige “Život nakon gubitka”, shvatila sam da ja zapravo hranim to dijete u sebi nastavljajući neke od tih aktivnosti i dalje.. sama. Ne radim više pozivnice za rođendane, ni zahvalnice ni čestitke, ni plakate za školu….. radim druge stvari koje me zaokupljaju i smiruju, a opet sve je vezano za te neke male kreativnosti koje sam uvijek voljela. I znam i osjećam da mi pomažu držati se fokusirano na onaj živi dio sebe, na onaj dio koji mora živjeti. Nije baš da vraća smisao, nije ni da liječi, ni da me usrećuje više, ali pomaže “ubiti” vrijeme. No problem je što ne drži dugo. Jer dođe dan kao današnji, i srce je ponovno slomljeno, duša je opet stisnuta u grču….. jer nedostaju tvoje ruke oko mog vrata, nedostaje tvoja zvonka pusa i tvoja čestitka ispisana lijepim rukopisom male ljevakinje.. To ništa, ništa ne može nadoknaditi…….. Volim te ljubavi mala, volim te beskrajno Stelice.   29.10.2002. - 29.10.2009. Tužno sjećanje na Anu i Katu  |
- 00:15 - Komentari (15) - Isprintaj - #
srijeda, 30.09.2009.
Strava
 DO KADA OVAKO????? Moja iskrena sućut roditeljima i obiteljima, te prijateljima malenog Antonija i mladog Filipa 24 sata Preminuo dječak na kojeg je naletio auto u Kumrovcu Antonijo (3) cijelu noć je bio u komi, a u srijedu je ujutro podlegao ozljedama. Auto ga je udario u ponedjeljak kad je htio prijeći cestu ispred kuće Piše: Ivan Hruškovec Antonijo Petrinec (3) preminuo je u srijedu ujutro u Klaićevoj bolnici u Zagrebu. Na njega je u ponedjeljak nešto iza 18 sati naletio auto nedaleko od njihove kuće u Risvici kraj Kumrovca. Kum Tomislav Škvorc vratio se s Antonijem i njegovom majkom Nikolinom (22) s cijepljenja i parkirao uz cestu. Antonijo i majka su trebali prijeći cestu, ali Antonijo je sam krenuo pretrčati cestu dok je majka vadila stvari. Na njega je naletio auto, koji je vozila žena (35). Hitno su ga prevezli u bolnicu, ali mu se u noći na utorak stanje još pogoršalo. Dječak je prije deset dana navršio tri godine. ................................................................ Večernji list TUGA I STRAH NAKON STRAŠNE NESREĆE NA ZAGREBAČKOM VRHOVCU X. gimnazija plače zbog nesreće četiri prijatelja Šesnaestogodišnjaci su “posudili” audi A6 i krenuli u zabavu. Desetak minuta kasnije Filip je poginuo. Vedran se danas probudio iz kome... Četvorica šesnaestogodišnjaka iz X. gimnazije, Vedran, Denis, Marin i Filip, od početka su znala da će njihov subotnji izlazak biti poseban. U noćnu će zabavu, veselili su se, konačno krenuti automobilom, i to luksuznim audijem A6 “posuđenim” iz radionice oca jednog od njih! Ma, nema veze što nemaju vozačku dozvolu, već će se nekako snaći... Desetak minuta nakon polaska, na raskrižju ulica Vrhovec i Vidovčica – katastrofa. U sekundi dugoj poput vječnosti audi prelazi u suprotni trak, udara u rubni kamen, okreće se, slijeće s ceste, udara u drvo... Vozilo Hitne pomoći lakše ozlijeđene Marina i Denisa odvozi u KB “Sestre milosrdnice”, Vedrana zbog ozljede vratnog kralješka, glave i natkoljenice voze u Kliniku za traumatologiju, a po Filipa, koji je proletio kroz staklo zadnjeg desnog prozora automobila, na užas njegovih prijatelja dolazi – mrtvozornik. A jutro prije je pobijedio... Strah. Tuga. Očaj. Bijes. Osjećaji su to koji se danas, dva dana nakon strašne nesreće i neopreznog tinejdžerskog nestašluka, izmjenjuju u mislima svih koji su poznavali Filipa, svih koji još uvijek strepe za Vedrana, operiranog u ponedjeljak, za Denisa koji sada na glavi ima dvadesetak šavova i za Marina koji, slomljene ruke, priželjkuje da se život poput filma vrati unatrag. Odrasli se trude pomoći koliko mogu, no za razredne kolege četvorice gimnazijalaca još uvijek nema utjehe. ................................................................ Dnevnik.hr U stravičnoj nesreći poginule 4 osobe U Zagrebu na križanju Branimirove i Mandlove ulice sinoć u 21.55 sati dogodila se prometna nesreća u kojoj je jedna osoba poginula na mjesto događaja, a tri su od zadobivenih ozljeda preminule u bolnici, priopćeno je iz OKC-a PU zagrebačke. Do nesreće je došlo kada je vozač osobnog automobila zagrebačkih registracijskih oznaka, vozeći Branimirovom ulicom krenuo obilaziti osobni automobil ispred sebe. Zbog neprilagođene brzine naletio je na rubni kamen te se zabio u rasvjetni stup. Na mjestu nesreće poginula je jedan osoba, a tijekom noći dvije ženske osobe podlegle su ozljedama u KB-u Dubrava, a muška osoba stradala u sudaru preminula je u KBC-u Zagreb. Promet Branimirovom ulicom bio je zatvoren od 22.10 do 02.22 sata, a na mjesto nesreće izašao je i sudac istrage. .......................................................... U prometnoj nesreći poginuo 21-godišnjak Cavtat, 30.09.2009., Noćas nešto prije jedan sat u Cavtatu je u prometnoj nesreći 21-godišnji mladić smrtno stradao, izvijestila je dubrovačko-neretvanska policija. Do nesreće je došlo kad je 21-godišnjak iz Župe Dubrovačke upravljajući vozilom ford eskort radi brzine neprimjerene uvjetima i stanju kolnika izgubio nadzor nad vozilom, udario u nogostup i zemljani nasip, nakon čega se vozilo prevrnulo. U toj nesreći smrtno je stradao 21-godišnjak iz Močića, koji je bio putnik u vozilu. ............................................................. Jutarnji list Dvoje djece teško stradalo u prometnim nesrećama SISAK - U prometnoj nesreći koja se dogodila u utorak oko 17.30 sati u Nazorovoj ulici u Petrinji teško je ozlijeđena 8-godišnja djevojčica koja je prelazila kolnik na obilježenom pješačkom prijelazu. Od udara automobila, kojim je upravljala 24-godišnja žena, djevojčica je pala na kolnik, a zbog zadobivenih ozljeda prevezena je u sisačku bolnicu gdje su joj utvrđene teške tjelesne ozljede. Protiv vozačice slijedi podnošenje kaznene prijave zbog izazivanja prometne nesreće. Sat vremena kasnije teške tjelesne ozljede zadobio je i 12-godišnji dječak u prometnoj nesreći koja se dogodila u Ulici Mije Goričkog u Sisku. Do nesreće je došlo kad je dječak, upravljajući biciklom bez zaštitne kacige, iz dvorišta preko nogostupa izašao na kolnik te udario u prednju desnu bočnu stranu automobila kojim je upravljala 44-godišnja vozačica. Zbog udara dječak je pao na nogostup i zadobio teške tjelesne ozljede. Optužni prijedlog je podnesen protiv njegove majke jer biciklom na cesti smiju upravljati djeca s navršenih devet godina koja su u školama osposobljena za upravljanje biciklom, za što im je izdana potvrda, a druga djeca s navršenih devet godina samo u pratnji osobe koja je navršila 16 godina. ....................................................................  |
- 12:14 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 29.08.2009.
Apple of my eye
|
Preugo traje ovo ljeto. Dosta mi je i sunca i njegove topline, ja bih kišu da mi hladi lice, da mi pravi društvo suzama. Satire me vrijeme koje prolazi. Gazi me i gura sve dublje i dublje u mulj života. Ne ide. Ništa ne ide. Stela moja gdje si mi? Znaš li mila moja kao izgleda život bez tebe? Bez tvoje topline i nježnosti, bez tvog ozarenog lica, bez tvojih zjenica? Kako samo griješe kad kažu da vrijeme liječi. Ništa ne liječi, ništa. Oko moje.......  .......moj živote.... Kako smo nas dvije znale pričati puno, moja mala radoznalice, nedostaje mi tvoj zvonki glas. Još uvijek se ponekad nađem u tom nekom trenutku koji je potpuno nestvaran, a opet jako živ i snažan pa se zapitam kako mogu uopće i pomisliti da tebe nema......jer to je jednostavno nezamislivo. Kako opisati te trenutke ludila iz kojih se moram čupati svim snagama, jer znam da ću, ako im dopustim da potraju, potonuti u potpuni mrak. Kompas sam ionako već izgubila. Život je postao usputan. Nema više planova, nema reda, nema cilja. Čista inercija. Sad još teže podnosim neke situacije, neke ljude, razgovore, fraze. A tek šutnju...... e to me tek razdire........ kao da te nikada i nije bilo..... Ali bilo te je, i ostavila si neizbrisiv trag. Tvoje čisto srce prepuno ljubavi i tvoja umiljatost, tvoja razdraganost i dobrota, tvoja ljepota.... to je neizbrisivo. Samo sedam godina..... Sanjala sam te mila moja jednu noć. Ali ne.......nije to bio san........bila je to užasna mora, mučenje i patnja. Neću ga čak ni zapisati, neka ne ostane traga ........ ali ako je to sve što mogu dobiti onda ne želim ni to. U što je život moje male obitelji pretvoren u trenutku bahatosti jednog čovjeka. Kako li samo on živi? Proganja li ga sjećanje na tvoje malo biće..... na život koji je oduzeo......  ..................................................................................................................... Dvije godine tuge i boli….previše prekinute mladosti, previše tužnih i neutješnih obitelji:  Paulina Štimac 28.08.2007. – 28.08.2009.  Antonino Bralo 29.08.2007. – 29.08.2009.  Antonija Jukić 31.08.2007. – 31.08.2009.  A Mother's Grief When we first become a mother, our life changes. We experience powerful feelings of protection, and want always to be able to say, “I'm here. You're safe”. When our children are young, they become our highest priority, and we accept new and wide responsibilities. We give up sleep, energy, privacy, and time, putting our child's needs ahead of our own as we adapt to their time frame. We become nurse, teacher, handyman and referee along with many other things too. Becoming a mother changes us and, through all the changes, we find strengths and skills in ourselves, of which we were perhaps unaware. We develop patience, empathy and accord with another human being who, at least initially, is totally vulnerable. Being a mother can expand our sense of who we are or what we might become. There can be new issues, new questions in our lives, presented by our role as a parent. In one way we might be stronger and more confident, but we could also feel that we ourselves have become more vulnerable. When our child dies, we lose a part of ourselves, not only because they are our children, but also because of the way they have become entwined with our own identity. We may experience an over-whelming sense of failure; we thought that we could protect them and keep them safe, and we have been shown in the harshest way possible that we were wrong. Whatever age our child is when they die, we still feel the unfairness of their death. The natural order of things is that parents die before their children; anything else is against nature, an accident, a catastrophe. |
- 20:11 - Komentari (21) - Isprintaj - #
srijeda, 05.08.2009.
Budućnost potrošena u prošlosti
|
Rekao bi naš bloger Kečoland: Budućnost potrošena u prošlosti. Ja bih još dodala da je i izgubljena, i oteta i uništena i ukradena ta naša budućnost koju smo trebali dijeliti s našom djecom. Djecom koja više nisu tu uz nas. Možete li zamisliti naše poglede u budućnost? Bez njih. A vrijeme samo ide, ne pita ništa, ni možemo li, ni kako smo. Na žalost, izgleda da možemo podnijeti i preživjeti više nego što bismo smjeli. Ali kakav je to život? Bez mirisa i okusa, bez zadovoljstva. Znam da nisam sama, i znam da nisam jedina. Previše nas je. Oduvijek sam znala i bila svjesna toga da je najgora moguća bol i strahota izgubiti vlastito dijete, ne samo bol, već to mora da je pakao od života majci i ocu, no ipak nisam mogla to i osjetiti, ne, to se ne može ni približno osjetiti dok se ne dogodi. Naučimo mi prividno stvoriti sliku na van, za ostatak svijeta, kako živimo normalno, jer nemamo drugog izbora. Ali ne živimo normalno. Niti jedan dan više nije normalan, niti noć, ni trenutak. Zrno utjehe, ili možda ne - utjehe, to je kriva riječ sigurno, ali razumijevanja nalazimo uglavnom i najčešće kod onih koji dijele ovu sudbinu. Ja sam to našla ovdje, na ovom blogu, ovdje u ovom virtualnom svijetu gdje sam vas upoznala. Većinu onih najintimnijih stvari si ipak pišemo privatnim pismima, puno je toga što ne želimo dijeliti sa svima. I mada je i to samo kratkog daha, makar traje samo trenutak – znači puno. Svi mi imamo strašnu potrebu pričati o svojoj djeci, spominjati ih, prisjećati se…. a mnogima je to teško slušati. A onda je nama teško jer osjećamo kao da ih žele zaboraviti i ostaviti tamo u prošlosti. Danas sam slučajno imala jedan, za čudo, ugodan razgovor, s gotovo nepoznatom osobom, no prišla mi je vrlo otvoreno i blago, prvo me upitavši mogu li pričati o Steli i o tome što se dogodilo. Rekla sam da mogu, ali bez emocionalnog odmaka…….meni je sve to kao da se jučer dogodilo i nije mi ništa lakše… Iznenadila me jako, jer nisu ju uplašile moje suze koje su nekontrolirano počele teći, grlo se steglo, sjećanja navrla….. nastavile smo pričati….nije okrenula glavu, nije prestala…..prepustila se mojim osjećajima, zasuzile su i njezine oči…… Naišla sam na razumijevanje jedne žene i majke i bilo je to ugodno iznenađenje. Ima još nade za ljude. Danas je još jedna tužna godišnjica. Na današnji dan svoj mladi život izgubio je Josip Beljan. Ni kriv ni dužan, u prometu, na cesti. Zbog bahatosti i neodgovornosti drugog vozača jedna divna obitelj ostala je bez svog sina jedinca. Dragi Marija i Vladimire naše su misli uz vas uvijek no danas posebno. Težak je to dan. Pretežak.. Ovim putem zahvaljujemo na toplom gostoprimstvu u vašem domu, na uspomenama koje dijelite s nama, na vašoj podršci i dolasku na suđenje, na vašem prijateljstvu. Jedna svijeća danas gori kraj Steline slike za Josipa. In loving memory – Josip Beljan 05.08.2007. – 05.08.2009.     |
- 00:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #
četvrtak, 23.07.2009.
Mojoj Tini za 16. rođendan
 ... ... Tina ljubavi naša, danas na tvoj rođendan prisjećamo se s koliko ljubavi smo te dočekali. Tek tada, na taj dan upoznali smo onu pravu istinsku sreću. Bila si prelijepa, mala djevojčica, duge kovrčave kosice i velikih zelelnih očiju. Kada si dobila svoju seku bila si presretna, voljela ju nježno i silno. Bila joj zaštitnik i prijatelj. Danas njezinih ručica neće biti oko tvoga vrata, i tu prazninu nitko i ništa ne može popuniti. Gledam te ovih dana, teško ti je, sama si, nemaš se s kim kupati, igrati na plaži, vrtiš se izgubljeno, a meni srce puca jer ti ne mogu vratiti život koji si imala, ne mogu ti pomoći. Znam da znaš da se trudim, znam da to vidiš i da trpiš svoju bol ne bi li mene još više boljelo, a ja to radim za tebe.....i onda se nađemo u začaranom krugu boli i očaja, a ne možemo si pomoći. Tvoje najljepše godine, naše najljepše godine prolaze u muci, u grču i boli. I ništa, ništa tu ne pomaže. Željela bih ti reći oprosti.....kao da će to nešto riješiti.......kao da sam ja kriva što sada i tvoj život ovako izgleda, a znam da to nema smisla, jer ništa što ja kažem neće promijeniti stvari. Tebi Stela nedostaje. Tvoja prekrasna seka, voljena mala mrvica..... Pa ipak, Tina, oprosti. Dajem sve od sebe mila. Volim te do neba. Volim te ljubavi moja. Ti si mi sada sve na Svijetu. Oprosti.  Draga naša Tina, ovo su želje Tvog tate i mame za tebe: I hope that the days come easy and the moments pass slow, And each road leads you where you want to go, And if you’re faced with a choice, and you have to choose, I hope you choose the one that means the most to you. And if one door opens to another door closed, I hope you keep on walkin’ till you find the window, If it’s cold outside, show the world the warmth of your smile, But more than anything, more than anything, My wish, for you, is that this life becomes all that you want it to, Your dreams stay big, and your worries stay small, You never need to carry more than you can hold, And while you’re out there getting where you’re getting to, I hope you know somebody loves you, and wants the same things too, Yeah, this, is my wish. I hope you never look back, but ya never forget, All the ones who love you, in the place you left, I hope you always forgive, and you never regret, And you help somebody every chance you get, Oh, you find God’s grace, in every mistake, And you always give more than you take. But more than anything, yeah, and more than anything, My wish, for you, is that this life becomes all that you want it to, Your dreams stay big, and your worries stay small, You never need to carry more than you can hold, And while you’re out there getting where you’re getting to, I hope you know somebody loves you, and wants the same things too, Yeah, this, is my wish. My wish, for you, is that this life becomes all that you want it to, Your dreams stay big, and your worries stay small, You never need to carry more than you can hold, And while you’re out there getting where you’re getting to, I hope you know somebody loves you, and wants the same things too, Yeah, this, is my wish. This is my wish I hope you know somebody loves you May all your dreams stay big Rascal Flatts Ovako je Tina proslavila svoj 16. rođendan  A ovo su buba mare koje su nestale sa Stelinog grobića  |
- 00:01 - Komentari (23) - Isprintaj - #
utorak, 14.07.2009.
Uspomene
|
Mila moja Stelice, toliko toga ti još nisam ispričala, toliko svojih uspomena s tobom podijelila. Sjećam se da si voljela slušati bakine priče o tome kako je bilo kada sam ja bila mala. Tvoje su oči uvijek bile širom otvorene, pune znatiželje i pune topline. Smješkala si se kad sam ti pokazivala sličice sebe kao bebe. Nije ih bilo puno, i bile su crno bijele, ali su brižno čuvane. Godinama su bile u kutijama od cipela, kako se nekada najčešće čuvalo obiteljske fotke. Neke su bile u jedinom albumu koji smo imali, pa sam se jedne godine primila posla i sve ih skupila, kupila skener i tako pohranila i u naše računalo, jer filmovi od njih su davno izgubljeni i pitanje je bi li valjali da ih i imamo. Kupila sam nove listove i promijenila ih u tom prelijepom starom foto albumu s debelim kožnim koricama, sličice posložila po kronologiji, a zadnjih nekoliko listova je ostalo prazno. Za tebe i Tinu. Za vaše obitelji......Kao jedna zaokružena cjelina.  Listajući ga, upala mi je u oko sličica koju sam uglavnom svima pokazala i pričala priču iza nje, a ne mogu se sjetiti jesam li ju i tebi pričala... Neke su mi stvari ipak izbrisane iz memorije, neke su blokirane, kao da čuče negdje u podsvijesti, ne znam..... Ova sličica je kod mene i nadam se kod moje (tada male) prijateljice iz jaslica, koju naravno nikada kasnije nisam srela ni upoznala. Čak joj ni ime ne znam. Moja mama je morala početi raditi kada je meni bilo samo nekoliko mjeseci, tako da sam na čuvanje nošena u jaslice, čini mi se u Vlašku ulicu.  Svako dijete je imalo svoj krevetić, a odijelca su nam bila od iste tkanine i istog uzorka, kao male uniforme. Jednog dana došao je otac ove djevojčice i odnio mene kući. Zabunom?! Naravno, meni je mama puno puta ispričala tu priču i uvijek je bila popračena smijehom, no tada u tom trenutku kada su došli moji po mene i vidjeli da me nema, nije bilo ni malo smiješno. Digli su paniku naravno..... Moj zamjenski tata je ipak bez obzira na tu „malu“ zbrku, bio brižan i pokušao mi premotati pelene i presvući robicu u neku za po kući. Tu mu je navodno postalo čudno kako sam tako brzo prerasla neku robicu, izgleda da se namučio navući ju na mene... Srećom pa je i mama moje male prijateljice ubrzo stigla kući i naravno odmah primjetila da nešto ne štima. Stala je, zbunjeno - preplašeno i pitala ga : „Čije si ti to dijete donio kući?“ Što je on odgovorio i kako je siroti reagirao kada je shvatio, ne znam. Sigurno nije bilo ni malo ugodno. Brzo su reagirali i dojurili u jaslice te tako umirili moje uspaničene roditelje. No, čovjek je bio čak toliko pribran da je ponio fotoaprat i slikao nas za uspomenu. To mi je lijepa i draga uspomena bila cijeli moj život. Voljela sam ju dijeliti sa svima, prepričavati ju puno puta. Sigurno, sigurno sam ti ju ispričala........ a znam da bih to učinila još puno puta... Nedostaješ mi Stela nenormalno. ..................................................................................................................... Tužna godišnjica.....sjećanje na Branimira Vugdeliju 21.07.2007. - 21.07.2009.  ....  ....  |
- 23:30 - Komentari (15) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 29.06.2009.
Ljeto je
Stelice moja draga, Ljeto je, ali već nekoliko dana pada kiša.To su oni dani kada bi se ti najviše zadržavala doma, u sobi sa svojim igračkama, a ja bila sretna jer si mi tu blizu. Sve tvoje igračke uredno su složene i stoje tamo gdje si ih ostavila… Znala sam stajati na vratima i gledati te kako imaš mašte i strpljenja…… kako si nježna bila sa svojim lutkama, kako pažljiva sa svim dragim ti igračkama. Često si pjevušila dok si češljala svojim lutkama kosu. Šišala ih, kuhala im.. Znala sam gledati i diviti se tvojoj spretnosti da obavljaš sve s lijevom ručicom. To mi je bilo tako neobično i zanimljivo. Pogotovo kada si počela učiti pisati svoja prva slova…. Ovo su dani kada bi ti vjerojatno čitala neku novu slikovnicu. Ili možda više ne bi? Sada bi već završila četvrti razred, bi li čitala sama? Znam da bi znala sama, ali da li bi još uvijek voljela i željela da to ja radim? Jer obožavala si naslonit svoju lijepu glavicu na moje rame i gledati sličice dok ti čitam neku priču. Uh, sad kad se sjetim da sam znala čak i preskakati neke rečenice i ubrzati malo to čitanje, jer me ili boljelo grlo….ili sam bila preumorna...nekad si me skužila i ispravljala me, rekla mi da sam preskočila….. a ja sam se pravila da je slučajno, a zapravo sam shvaćala da ti već skoro sve znaš na pamet…..i nisam te samo tako mogla prevariti….. Pa tvoji plesovi. Tvoje šminkanje, presvlačenje, imitiranje…….. Pa zajedničko druženje s Tinom, koja sada sama provodi dane svojeg odmora od škole, tebe se prisjeća s velikom tugom i boli…… toliko te čekala, toliko te voljela, toliko joj nedostaješ… Na milisekundu ova su mi sjećanja dragocjena, čak izmame osmjeh u srcu, ali onda ……… a gdje si sad? pa još strašnije, zašto si tamo sad? ZAŠTO, ZAŠTO, ZAŠTO????? Gdje je nastavak mog sjećanja, tvog života? Gdje je nastavak? Kraj! Kraj sa sedam i pol godina…….. Zdravo, pametno, odgojeno, odgovorno, voljeno i željeno dijete? Moja Stela. Moj život, moja sreća, moja ljubav…..moje dijete. Nastavak mojih sjećanja na tebe su sada u izgovorenoj i pisanoj riječi. To je sve što mi je ostalo. A ja čuvam i to...  ............................................................................................................... 01.srpanj 2009. „ Tuga zasjenila tvoje oči u mojoj duši, sanjom zasjenila pa zato plaču. Ginem. I suton sve jače osutonio pa sjenama svojim želi da bol progonstva ispije. I da stabla jesen osjete, ja na njih siplem svoju dušu i snove im sušim. Tek sada jedva uspomena diše prepuna gorčine k'o prikaza sunčanih smiraja iza planine. „ Melahrinos In loving memory Una Varelija 01.07.06. – 01.07.09.  .................  Tužna srpanjska sjećanja.. Domagoj Nedug..................................................Frano Vrdoljak 06.07.07. - 06.07.09...........................................07.07.07. - 07.07.09.  … … |
- 18:25 - Komentari (13) - Isprintaj - #
srijeda, 10.06.2009.
The Compassionate Friends
|
Link na stranicu: The Compassionate Friends ...........  The mission of The Compassionate Friends is to assist families toward the positive resolution of grief following the death of a child of any age and to provide information to help others be supportive. Ponekad čovjek ostane potpuno nijem pred količinom boli.....i ne nalazi riječi ni za lijek..... Ponekad nam treba samoće.....malo mira......i pauze od života.... Ponekad nam trebaju drugi ljudi......njihova toplina i dobrota..... Kada izgubiš nadu, više nema ni utjehe.....bespomoćnost nas čini slabima, neotpornima, ranjivima..... Ne treba tražiti smisao u kaosu......a uporno to činimo..... Umorna sam.... I volim te Stela, beskrajno te volim.....  Toliko si mi u mislima da znam ponekad reći: “Kad Stela dođe iz škole”…. umjesto: “Kad Tina dođe iz škole”.. Tvoje ime sada samo pišem, tipkam po tipkovnici, čitam i gledam u njega....a ja bih te tako rado pozvala na glas…..dođi Stelice moja…… Gledam kroz prozor tvoju prijateljicu…lijepi su dani, kraj je školske godine, ona je na rolama, kraj nje druga djevojčica, druga prijateljica….a tebe nema…….tebe nema….. nema tvog smijeha…..tvoje školske knjižice. Četvrti razred bi sada završila….. sa svojim učiteljem bi se pozdravila……krenula u novu životnu avanturu…. a tebe nema više….. Ništa više ne može ispuniti ovu prazninu……ništa umanjiti bol, ništa zaustaviti suze…. Milijun stvari me svaki dan ponovo i ponovo baca u očaj…..sve što vidim, čujem, doživim ja želim s tobom podijeliti…….ja želim da to ti vidiš, čuješ, doživiš….. a u meni samo odzvanjaju tvoje riječi: “Kad ja budem velika”….. i onda se skamenim od bola … Izgubim i ono malo snage koje skupljam….. ............................................................................................... In memoriam - Jasmina Čelica 16.06.2007. - 16.06.2009.    ................................................................................................. In memoriam - Marin Zrile 19.06.2007. - 19.06.2009.    .................................................................................................. 22.06.2009. Na žalost još smo jedno mlado biće izgubili - Klara Režek 18 g. Moja iskrena sućut roditeljima, rodbini i prijateljima predivne Klare  ................ Index.hr NOĆAS je oko 0.20 sati u ulici Šetalište braće Kazić u Jastrebarskom, kod kućnog broja 2, došlo do teške prometne nesreće u kojoj je jedna osoba poginula, a jedna je ozlijeđena. Kako je izvijestila PU zagrebačka, 60-godišnjak koji je upravljao osobnim Mercedesom karlovačkih oznaka je zbog neprilagođene brzine izgubio nadzor nad automobilom te je u zanošenju sletio na nogostup, gdje je naletio na stup javne rasvjete, a potom na metalni stup semafora. Automobil se nastavio nekontrolirano kretati pa je prednjim dijelom Mercedesa 60-godišnjak naletio na dvoje pješaka, 18-godišnju djevojku i 16-godišnjeg mladića, koji su stajali ispred poslovnice jedne banke. Mercedes se potom zabilo u zid pa u stup javne rasvjete od kuda je odbačen na izlog jedne trgovine, nakon čega se prevrnuo na krov. Od zadobivenih ozljeda djevojka je preminula u Domu zdravlja Jastrebarsko. Mladiću je liječnička pomoć pružena u Klinici za dječje bolesti u Zagrebu, gdje je utvrđeno da je teško ozlijeđen. Vozaču mercedesa je liječnička pomoć pružena u KB Sestara milosrdnica, gdje je utvrđeno da je lakše ozlijeđen.  |
- 21:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #
srijeda, 20.05.2009.
Ples
|
Wikipedija kaže: Ples je ritmično pokretanje tijela prema zvucima glazbe (rjeđe bez glazbe), pojedinačno, u parovima ili u skupinama. Ples prati čovjeka od pamtivijeka, a još i crteži u spiljama pokazuju čovjeka kako pleše. U svojim počecima, ples je bio motorička reakcija na određene emocije, na pojačano veselje, strah, žalost, ljubav ili mržnju. Motoričke reakcije na ta uzbuđenja bili su živahni, iracionalni, ali vrlo izraženi sljedovi pokreta, koji su višekratnim uzastopnim ponavljanjem poprimili određeni ritmički obrazac i pretvorili se u ples. Lijep mi je ovaj opis. Stručnjaci se slažu da je ples jako dobar kao terapija za savladavanje tjeskobe i napetosti, te da se kroz plesne pokrete regeneriraju fizičke i psihičke snage, popravlja raspoloženje i razvija samopouzdanje. Zato mi je drago da se Tina i dalje bavi plesom. Znam sigurno da joj, osim što voli plesati, to zapravo i pomaže, jer se i kroz plesne pokrete mogu iskazati osjećaji, koje ona verbalno ne zna izraziti. Tina pleše od vrtičkih dana, a Stela ju je išla gledati još dok je bila mala beba. Odlazlile smo i na nastupe i na satove vježba, a Stelica je to sve gledala i upijala kao mala spužva. Naravno da je, čim je to mogla, nastavila sekinim putem. U jednom trenutku je sa nama u publici bila Tina, a na pozornici - Stela. Kako je to bilo lijepo, sjećam se da se Tina smijala jer joj je bilo zabavno da sada za promjenu ona vidi kako to izgleda iz publike. A Stela je tako ozbiljno plesala kao da to radi već godinama. Jako je bila disciplinirana i slušala svaku riječ voditeljice, pazila da ne pogriješi i usput imala izvrsnu ekspresiju. Vidjelo se da zaista u tome uživa. I bila je talentirana. Tko zna što je sve mogla postići, tko zna koliko bi još u tom uživala i kamo bi ju to odvelo…. Tina je jutros sa svojom grupom iz “Ritam Zone” te njihovom voditeljicom Tamarom Berec, otputovala u Poreč, gdje će se tijekom narednih nekoliko dana održati natjecanje pod nazivom Veliko finale turnira „World Dance Masters“.  U travnju su bile na kvalifikacijskom turniru u Puli. Na njega su išle prvi put i nisu se baš ničemu nadale, osim da će se dobro provesti i usput vidjeti kako izgleda jedno takvo veliko natjecanje. No možda je baš ta njihova neopterećenost rezultatima bila presudna. Od autsajderica postale su prvakinje. Naime osvojile su prvo mjesto u svojoj kategoriji.  doručak šampionka:  nastup:    slavlje:      opuštanje pred povratak u Zagreb:  Nije važno hoće li uspjeti ponoviti uspjeh, naravno da će ovaj put biti teže, više je natjecatelja (preko 3000 plesača) i sada su kriteriji strožiji, a napetost veća. U četvrtak i petak će se svi plesači, bilo samostalno, bilo grupno predstaviti te pokušati izboriti nastup u subotu na velikom finalu. Tina moja, znam da svoju svaku pobjedu i uspjeh posvećuješ svojoj Steli, znam da na nju misliš.. Svoju malu mrvicu…..na njezine oči koje su isijavale ljubav prema tebi, svoje divljenje i obožavanje.. Tebi i djevojkama želim sreću i što bolji plasman, no najvažnije je da vi date sve od sebe i da budete zadovoljne svojim nastupom. VIDEO "VOLARE" |
- 18:22 - Komentari (44) - Isprintaj - #
četvrtak, 14.05.2009.
Miješaju se utvara i život
|
You see me smiling. What you don't see is that I am screaming behind that smile. Malena moja, ja ti više ne znam kako dalje. Znam da možda izgledam kao da znam...ali ne znam. Ovo predugo traje. Ja jesam strpljiva, i mogu čekati, ali u ovim bolovima...kako, do kada... Stelice moja? Više ne razlikujem fizičke od psihičkih boli. Što je mučnina, a što tjeskoba? Ta olovna kugla u meni kao da je svaki dan sve veća, sve teža... Suze, ako i poteku, jer najčešće me samo guše, uopće ne donose ni mrvicu olakšanja. Nekada su mi one bile pročišćenje. Uvijek kada me nešto mučilo, najbolje je bilo to dobro isplakati.....nakon toga kao da sam osjetila olakšanje, i našla put, vidjela rješenje, dobila nadu..... Što ću sada Stelice? Ja tako silno za tobom čeznem, tako te trebam u životu. Što je ovaj moj život bez tebe? Što da mama radi s ovom ljubavlju koju za tebe osjeća, kako da ti ju dam, pokažem, pružim, milo moje? Što nas je još sve čekalo, čemu smo se sve radovale... slatkice moja, ne želim više.......ne mogu više ovako. Ponekad sam u tako čudnom stanju. Ne znam što je stvarnost, što moja želja i mašta, a što sjećanja... Sve se tako smuti i ispreplete. Tek sad shvaćam ove riječi: "Trebalo bi ubijati prošlost" ......... .................................. i onda one zadnje - najteže: "Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja a ni čistog života." I to je tako istinito. Sjećanja....... Toliko ih se silno trudim zadržati, a stalno se ponavljaju ista.....i onda neminovno vode do kraja.... Jer postoji kraj mojih uspomena na tebe......nema novih.....nema više danas.....nema sutra.. Sve je stalo tog posljednjeg dana u listopadu. Ne mogu zamisliti da te nema Stelice moja. Jednostavno ne mogu. You see that I am strong...... do not be deceived. What you don't see is that I am weak and weary. Somedays "I am 6 feet from the edge". "Ti svoje dijete nosiš u srcu i to ti nitko ne može uzeti." – danas sam čula ovu rečenicu. Nije ona zlonamjerna.....nije ni neočekivana, ali nije ni utješna. Što ja imam od tog što ju nosim u srcu? Kako to nekome objasniti.......da je upravo to što je u mom srcu, ili pamćenju, sjećanju....to što razara.....jer gdje je sad? Meni moja djevojčica treba tu kraj mene, sada........živa. Kako nekome opisati: -povratak sa grobića gdje sam joj upravo oprala kamen, stavila nove svijeće...izljubila sličicu...i sada u vožnji razmišljati: kako bi bilo dobro da svojim curama kad dođem doma ispečem palačinke. Kao da smo bili negdje drugdje, samo na kratko odsutni, a doma nas čekaju njih dvije.... igraju se...Stelica pleše, Tina joj pušta glazbu....... i onda naglo "buđenje".....hej, ali Stele više nema doma... više me nikad neće dočekati veselo, zagrliti i biti sretna što sam došla... Kod kuće je Tina, sjedi u sobi sama, pokušava učiti, pokušava živjeti bez voljene seke.... Pa se poželiš vratiti u ono od par sekundi prije....gdje je i Stela doma, makar u tvojoj mašti....jer je ta misao podnošljivija...... dok ne znaš da nije stvarna..... What you don't see is the raw sometimes unbearable pain. You don't see me being unable to breathe.  What you see is a mask....a lie. The mask helps you cope with me and me cope with myself. |
- 00:06 - Komentari (14) - Isprintaj - #
četvrtak, 23.04.2009.
I opet jagode, i opet bez tebe..
|
Gledam te kroz prozor, u parku si igraš gumi-gumi s curama. Baš si na redu...neću te sad zvati da ne bi napravila “trop”, a ja bila kriva. Čekam da završiš, a onda te zovnem: - Stelice, dođi malo… Dotrčiš ispod prozora i raširenih očiju pitaš: - Molim? - Zašto nemaš gumicu na kosi, ovako ti pada u oči pa ti smeta dok se igraš? - A daj mi baci jednu.. - Dođi gore pa si ju uzmi, a imam i malo iznenađenje za tebe.. Uvijek su nas radovale male stvari. Dotrčiš s tim svojim loknama, slatka i vesela….a ja te čekam s jagodama…tvojim omiljenim jagodama…. ovaj put na kolaču…s malo šlaga… - Mmmmm, jagode…. super - kažeš mi nježnim glasom. Brzo opereš rukice i sjedneš za stol, a ja pored tebe i gledam te kako uživaš…  ..... Mila moja……. Kad bi te barem mogla u snovima viđati, ljubiti, grliti…. Beskrajno mi nedostaješ… Volim te Stelice ........................................................................................................................... Dodatak postu 25.04.09. Tvoj post o jagodama podsjetio me na tekst koji sam davno pročitala i koji je ostavio jako dubok dojam na mene. Prije i nisam baš toliko razmišljala o njemu ali otkad sam upoznala Stelu i srela tebe jako često ga se sjetim. Tekst koji slijedi nije utješan, ali je lijep, iskren i stvaran, a zadnje rečenice ističu upravo ono što je zajedničko svima što tuguju i potiču na razmišljanje one što ne shvaćaju "Na konju, s djetetom, lagano pratim kolonu. Malo sam odsutna i nešto zamišljena. Trže me iznenadno i razdragano cikanje moje djevojčice. Pružilo dijete ručice uvis prema trešnji punoj zrelog ploda. Steže i opušta šake i sva treperi od radosti. Na licu osmijeh i pokreti usnama koji pokazuju želju za hranom. Nikad nije vidjela trešnju ni na slici. Niti ma kakav plod crven, ili sličan trešnji. Rođena je početkom studenog, rasla u planinama i snijegu. Pitominu je jedino vidjela u travnju, kad sam stigla u Nikšićku župu u Šipačno. Nikakvih voćki još nije bilo. Sad joj je osam mjeseci. Otkud tako snažna želja za ovim crvenim plodom? Otkud zna da je to zrelo, da je to nešto prijatno i lijepo? Instinkt. Da li je moguć takav prirodan nagon? I dok tako razmišljam, hvatam joj ručice, ljubim ih, i savijam prema grudima, a glavicu zaklanjam da ne gleda trešnje. Da je na taj način moje srce poželjela — dala bih joj ga. A trešnje? Nisu naše. Ne smijemo ih dirati, dok netko ne ponudi. A nitko ih nije ponudio. Zavaravam je, skrećem joj pažnju na druge stvari i požurujem konja, da pobjegnem od crvenih trešanja. Prošlo je preko trideset godina, a još nisam pobjegla od crvenih trešanja. Svake godine, kad vidim prve vezice crvenih trešanja na tezgama, na tržnici — pobjegnem. I tako svake godine. Bježim, ali pobjeći ne mogu." Tvoja Snježana |
- 17:35 - Komentari (50) - Isprintaj - #
petak, 10.04.2009.
Što učiniti?
|
"….Nažalost i ja sam jedna od majki čije je djete stradalo u prometu. Moj sin (Denis Androlić 14.05.1987.-23.12.2007.) stradao je kao suvozač u automobilu svog najboljeg prijatelja ( prijatelji iz vrtičkih dana). Imao je samo dvadeset godina. Jako mi nedostaje moj Veliki sin, ne nalazim utjehu ni u čemu, ni u jednoj riječi dobrih ljudi, knjizi ...... ni u čemu. Sve što radim radim automatski jer moram živjeti dalje, jer sam potrebna kao majka Dariu i Danijeli. Koliko je snage potrebno za takav život bez naših dragih to znate Vi Sandra i sve ostale majke i očevi koji žive takav život kao i ja sama. Na žalost sve više je takvih obitelji, sve više je svakim danom stradalih u prometu. To nije normalno. Što učiniti? Veliki pozdrav Vama, Vašoj obitelji i svim tugujućim obiteljima. Denisova mama" Da, što učiniti? 07.11.2007. – ljudi shrvani vlastitom tragedijom, uz podršku drugih, isto tako uništenih obitelji, osnovali su Udrugu obitelji stradalih u prometu, čiji smo članovi i suprug i ja. Nedavno je osnovana nova Udruga: Sigurnost u prometu. I jednima i drugima je cilj – smanjiti prometne nesreće i zaustaviti stradavanje na cestama. Najvažnije je zaustaviti smrtnost, ali i teške zdravstvene posljedice kod preživjelih. Obje udruge ističu da je važna edukacija. Što je u redu naravno, ali tko treba provoditi edukaciju? Vrtići? Ja znam da to čine, moje su obje djevojčice prošle edukaciju u vrtiću, imamo čak i diplomice! Škole? Isto tako prolaze (pogotovo u prvom razredu), malu školu prometa, uz predavanje prometnog policajca, a uče i kroz predmet Priroda i društvo. Obitelj? Je li uopće ovo potrebno naglašavati? Tko kontrolira obitelji da li uče svoju djecu od najranije dobi o sigurnosti u prometu? Auto škole? Tu isto tako pouzdano znam da se ta edukacija vrši, u obitelji imam instruktora vožnje u auto školi. Ali auto škole ne odlučuju: da li je dovoljno 30 sati za naučiti: - voziti auto, - prometne znakove i pravila, - vozačku kulturu! Da li je isto ići u auto školu u Zagrebu ili nekom manjem gradu gdje nema toliko prometa i voziti isti broj sati! Auto škole ne daju tečajeve sigurne vožnje, to se odgovorni pojedinci odlučuju sami sebi platiti u nekoj od malobrojnih takvih škola. Umjesto da prolazak kroz takvu obuku bude uvjet polaganja vozačkog ispita, umjesto da tako pokažu da ozbiljno misle ono što pričaju.......oni samo pričaju: Sigurno voziti "....Zakonodavac je svoje rekao. Do 1. siječnja 2007. godine treba ostvariti sve uvjete za realizaciju programa sigurne vožnje za mlade vozače. To znači da treba sagraditi potreban broj specijalnih vježbališta, da ih treba opremiti, da treba napraviti adekvatne programe, angažirati instruktore i pribaviti potrebna rješenja..." Besparica odgodila program za mlade vozače "....Vlada je tu Uredbu donijela jer od 2004. godine, kada je donesen Zakon o sigurnosti prometa na cestama kojim se predviđa Program sigurne vožnje, još nisu ostvarene sve pretpostavke za njegovo provođenje. Kako nam je objašnjeno iz MUP-a, zbog manjkavih novčanih sredstava nije izgrađeno dovoljno poligona gdje bi se učila sigurna vožnja, a postojeći poligoni što ih koriste pojedine autoškole ne zadovoljavaju potrebe provođenja Programa. Nisu određeni ni centri gdje bi kandidati polagali psihosocijalne ispite....." Policija? Kako da policija educira vozače? Mlade vozače, stare vozače, bahate vozače? Ja na žalost moram reći da više nemam nekih iluzija da će se kod nas išta promijeniti. Barem ne tako skoro. Očito nikome ne smeta svake godine sve više i više mrtvih na našim cestama. Sve više i više uništenih ljudskih života i traumatiziranih obitelji... Osvrnut ću se još ovom prilikom na Švedsku, samo zato jer sam tamo bila i jer znam kako ljudi tamo poštuju zakone i kako se ponašaju u prometu. Kada pitate Šveđanina zašto nešto ne učini (neko "sitno" kršenje pravila) – on će vam odgovoriti da je to protuzakonito... Mentalitet? Da, možda. No pitajte ga što bi se dogodilo da ga policija ulovi u nekom prekšaju – reći će vam da bi ga to skupo koštalo, da su novčane kazne ogromne. A kod nas nas se ističe represija kao nešto loše. Zakon o sigurnosti na cestama i mora biti represivan. On ne može biti edukativan. No na novčanim kaznama se ne smije stati. Kazna za počinitelja KAZNENOG djela – prometna nesreća sa smrtnom posljedicom – je sramotna. To je toliko sramotno da nema riječi koje bi to opisale. Ovo naravno znate da govorim iz vlastitog iskustva, iz iskustava svih nas iz Udruge obitelji osoba stradalih u prometu. Mi smo kažnjeni doživotno, mi koji smo pokopali naše najbliže, a počinitelja se praktički samo ukori. Kazne za oduzet ljudski život u prometu, zbog nepoštivanja zakona i pravila, su bijedne. One nisu represivne. Načini na koje se pokušava “spasiti” tog počinitelja su neopisivi. Toliko nepravde, toliko besćutnosti prema žrtvi, prema obitelji stradale osobe, toliko poniženja, čovjek mora podnijeti u onoj najtežoj i najgoroj mogućoj životnoj situaciji da je to strašno, od strane hrvatskog pravosuđa. Nedavno je jedna naša obitelj, na zadnjem ročištu bila obaviještena o vremenu kada će biti pročitana presuda. U tom istom danu. Kada se obitelj vratila na čitanje presude, rekli su im da je presuda već pročitana, da je sve gotovo i da idu kući....! I to tako traje već godinama….i ništa se ne poduzima tamo gdje bi se moralo poduzeti. Niša ne čine oni koji mogu nešto učiniti. NIŠTA! 2007. g. poginulo je 619 osoba, sjećate se…palili smo svijeće za njih na Mirogoju… 2008. g. poginulo je 664 osobe ……….. Kažu iz Udruge - Sigurnost u prometu - da će poraditi na poticanju odgovornih u državnim tijelima, ali i medijima, na akcije kojima bi se takvi “crni” pokazatelji na hrvatskim cestama promijenili.  *******  Denisova mama, znam da ne nalazite nigdje utjehu, jer utjehe za gubitak djeteta nema. I ja se pitam što učiniti? Gledam evo vijesti, ljudi putuju, a i to samo putovanje bi trebalo biti doživljaj za sebe, ugodno, zanimljivo, lijepo, a bojim se da je većini samo muka..... |
- 18:43 - Komentari (26) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 30.03.2009.
What is Normal after your child dies?
|
Ovaj tekst sam našla na netu. - Bereavement Support Group - Nisam se upuštala u prevođenje jer se bojim da to ne bih baš najbolje napravila...ali želim ga podijeliti....pokazati... Važan je, jako je važan... Nekako je namijenjen najviše svima nama koji smo izgubili dijete....jer nam pomaže razumijeti vlastite misli, pomaže nam shvatiti da nismo u tim mislima usamljeni, iako se tako najčešće osjećamo.....  What is Normal after your child dies? Normal is having tears waiting behind every smile when you realize someone important is missing from all the important events in your family's life. Normal is trying to decide what to take to the cemetery for Birthdays, X-mas, Thanksgiving, New Years, Valentine's Day, July 4th. Normal is feeling like you can't sit another minute without getting up and screaming, because you just don't like to sit through anything anymore. Normal is not sleeping very well because a thousand what if's & why didn't I's go through your head constantly. Normal is reliving the accident continuously through your eyes and mind, holding your head to make it go away. Normal is having the TV on the minute you walk into the house to have noise, because the silence is deafening. Normal is staring at every boy who looks like he is my sons age. And then thinking of the age he'd would be now. Then wondering why it is even important to imagine it, because it will never happen. Normal is every happy event in your life always being backed up with sadness lurking close behind, because of the hole in your heart. Normal is telling the story of your child's death as if it were an everyday, commonplace activity, and then seeing the horror in someone's eyes at how awful it sounds. And yet realizing it has become a part of your "normal." Normal is each year coming up with the difficult task of how to honor your childs's memory and their birthdays and survive these days. And trying to find the balloon or flag that fit's the occasion. Happy Birthday? Not really. Normal is my heart warming and yet sinking at the sight of something special he would have loved. Thinking how he would love it, but how he is not here to enjoy it. Normal is having some people afraid to mention my son. Normal is making sure that others remember him. Normal is after the funeral is over everyone else goes on with their lives, but we continue to grieve our loss forever. Normal is weeks, months, and years after the initial shock, the grieving gets worse, not better. Normal is not listening to people compare anything in their life to this loss, unless they too have lost a child. Nothing compares. NOTHING. Even if your child is in the remotest part of the earth away from you - it doesn't compare. Losing a parent is horrible, but having to bury your own child is unnatural. Normal is taking pills, and trying not to cry all day, because you know your mental health depends on it. Normal is realizing you do cry everyday. Normal is being impatient with everything and everyone but someone stricken with grief over the loss of their child. Normal is sitting at the computer crying, sharing how you feel with chat buddies who have also lost a child. Normal is not listening to people make excuses for G-d. "G-d may have done this because…" I would like to believe that my son is in "heaven," but hearing people trying to think up excuses as to why a fantastic young man was taken from this earth is not appreciated and makes absolutely no sense to this grieving mother. Normal is being too tired to care if you paid the bills, cleaned the house, did the laundry or if there is any food. Normal is wondering this time whether you are going to say you have two children or one child, because you will never see this person again and it is not worth explaining that my son is dead. And yet when you say you have one child to avoid that problem, you feel horrible as if you have betrayed the dead child. Normal is asking G-d why he took your child's life instead of yours and asking if there even is a G-d. Normal is knowing you will never get over this loss, not in a day nor a million years. Normal is having therapists agree with you that you will never "really" get over the pain and that there is nothing they can do to help you because they know only bringing back your child back from the dead could possibly make it "better." Normal is learning to lie to everyone you meet and telling them you are fine. You lie because it makes others uncomfortable if you cry. You've learned it's easier to lie to them then to tell them the truth that you still feel empty and it's probably never going to get any better -- ever. And last of all... Normal is hiding all the things that have become "normal" for you to feel, so that everyone around you will think that you are "normal." .............................................................................................. 12.04.2009. Tekst je prevela Davorka.....hvala ti.. Šta je normalno kad izgubiš dijete? Normalno je da imaš suze iza svakog osmijeha kada shvatiš da netko važan nedostaje u svakodnevnici tvog obiteljskog života. Normalno je da se pokušavaš odlučiti što ponijeti na groblje za rođendan, Božić, Uskrs, Novu godinu... Normalno je da se osjećaš kao da ne možeš sjediti ni minutu više, a da ne ustaneš i vrisneš, jer više ništa ne možeš presjediti. Normalno je da ne spavaš dobro, jer ti tisuće «ako» i «zašto» prolazi kroz glavu i to neprestano. Normalno je da ti se nesreća ponavlja pred očima i u mislima, tako da se uhvatiš za glavu nadajući se da će to prestati. Normalno je da uključiš TV čim uđeš u kuću da bi pravio buku jer je tišina zaglušujuća. Normalno je zuriti u svakog dečka koji je jednako star kao moj sin. I onda..razmišljati o tome koliko bi godina on imao sada. Zatim se upitati zašto je važno to zamišljati - jer se nikada neće dogoditi. Normalno je da svaki veseo događaj u tvom životu ima tugu u pozadini koja vreba u blizini, zbog praznine u tvome srcu. Normalno je pričati o smrti tvog djeteta kao da je to normalan, svakodnevni događaj i onda vidjeti zaprepaštenje u nečijim očima zbog toga što to tako grozno zvuči. A ipak shvatiš da je to postalo dio tvoje normale. Normalno je da svake godine imaš težak zadatak da nađeš pravi način da odaš počast uspomeni na svoje dijete, njegov rođendan i preživiš te dane. I da pokušavaš naći balon ili zastavicu koji odgovaraju situaciji. Sretan rođendan? Ne baš! Normalno je da ti srce zaigra,. a onda potone pri pogledu na nešto posebno što bi mu se svidjelo. Razmišljati kako bi mu se to dopalo, ali nije tu da u tomu uživa. Normalno je da je neke ljude strah spomenuti tvoga sina. Normalno je da se pobrineš da ga drugi zapamte. Normalno je da nakon sprovoda svi drugi nastave živjeti svoje živote, ali ti nastavljaš žaliti zbog svog gubitka. Normalno je da tjednima, mjesecima i godinama nakon prvog šoka tugovanje postaje sve teže, a ne lakše! Normalno je ne slušati ljude kako uspoređuju bilo što iz svog života s ovim gubitkom, osim ako su i oni izgubili dijete. Ništa se ne može s time usporediti! NIŠTA!!! Čak i ako je nečije dijete na najudaljenijem dijelu svijeta, daleko od roditelja-ne može se usporediti. Izgubiti roditelja je užasno, ali pokopati svoje dijete je NEPRIRODNO! Normalno je uzimati tablete, i pokušavati da ne zaplačeš cijeli dan, jer znaš da tvoje mentalno zdravlje o tome ovisi. Normalno je shvatiti da ipak plačeš svaki dan. Normalno je da si nestrpljiv sa svakim i svačim, osim nekoga pogođenog tugom zbog gubitka djeteta. Normalno je da sjediš za kompjuterom i plačeš dok s prijateljima sa chata dijeliš osjećaje jer su i oni izgubili dijete. Normalno je da ne slušaš ljude kako traže izgovor za Boga: «Bog je to možda učinio jer…» Voljela bih vjerovati da je moj sin na nebu, ali slušati ljude kako izmišljaju isprike zašto je fantastičan mladić otišao s ove zemlje se ne može uvažavati i nema smisla majci koja je u žalosti. Normalno je da si preumorna da brineš jesu li računi plaćeni, je li ti kuća pospremljena, rublje čisto ili ima li hrane. Normalno je da se sada pitaš da li ćeš nekome reći da imaš dvoje ili jedno dijete, jer tu osobu nećeš više vidjeti i nije vrijedno objašnjavati da ti je sin umro. Pa opet kada kažeš da imaš jedno dijete da izbjegneš problem, osjetiš se užasno, kao da si iznevjerila svoje dijete koje nije više tu. Normalno je pitati Boga zašto je uzeo život tvoga djeteta umjesto tvoga i pitati se ima li Boga uopće. Normalno je znati da nikad nećeš preboljeti svoj gubitak, niti za dan niti za milijun godina! Normalno je da se i terapeuti slože s tobom da nikada nećeš zapravo zaliječiti tu bol i da nema ništa što bi oni mogli učiniti da ti pomognu jer i oni znaju da bi jedino povratak tvog djeteta stvari učinilo boljim. Normalno je da naučiš lagati svima koje susrećeš i govoriš im da si dobro. Lažeš, jer je drugima neugodno ako zaplačeš. Naučila si da je lakše lagati nego govoriti istinu da se još osjećaš prazno i da to nikada neće proći-NIKADA!!! I KONAČNO.. Normalno je kriti sve ovo što je tebi «normalno» da osjećaš, tako da svi oko tebe mogu misliti da si ti «normalna». |
- 20:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #
utorak, 17.03.2009.
Kao princeza
|
Stela moja draga, iako ti ne Živiš sa mnom ja živim s tobom … u mislima .. u sjećanjima i na tvom grobiću. Jer tvoje malo tijelo leži tamo. U mojim si mislima lijepa kao uspavana princeza. Uvijek te tako zamišljam. Obučena sva u bijelo. Haljinica kao mala vjenčanica, bijele cipelice i prekrasni cvjetni vjenčić na tvojoj lijepoj glavici, na tvojim zlatnim uvojcima. Bolne su to misli, ali one dolaze, one se same javljaju … a ja se silno trudim barem ih oblikovati, ublažiti jezu .. Opravicu ti je kupila tvoja kuma, slomljenog srca se na taj način od tebe oprostila. Sjećam se užasnih trenutaka kada je sve to donijela doma i nije mi htjela pokazati, a ja sam čula da se nešto događa, da je plač pojačan ...... da su vriskovi jaki ...... oni koji govore istina je ....... istina je ........... Stela je .......... a ja sam vikala nije ... nije .... ne moja Stela .. ne moja Stela ....... nije .. .. ali sam se uspjela nekako izboriti i vidjela sam sve ……. tako da sada, barem po tome što sam vidjela, mogu stvoriti sliku, i takvu te zamišljati. Sjećam se i da sam to sve donijela na ono grozno mjesto gdje si bila, ja sam te željela u to obući …… znam da nisam baš dobro stajala na svojim nogama ..... pridržavali su me .... ali srce me vuklo k tebi no ............... nisu nam dali, Stela. Nisu nam dali. Nikada te više nisam vidjela. Kao da mi više ne pripadaš, kao da više nisi moja. "Ali ti jesi moja, moja djevojčica, moja Stela, moje dijete, ljubavi moja, mama je tu...." – vrištala sam u sebi ... Nisu nas pustili k tebi ...... Sve što mi je ostalo sada je - da te zamišljam. Godišnja doba se izmjenjuju, milena. Sunce se pokazuje svaki dan sve više … ljudi mu se vesele ... ptičice pjevaju .... a ja ti donosim proljetno cvijeće .....  ****** i slušam tvoju pjesmicu… “....proljeće je.. sve se budi.. propupali čak i ljudi..” Mogu obuzdati krik, mogu sakriti suze, mogu se praviti da sam jaka, da sam dobro, da živim, ali čežnja za tobom svakim je danom sve veća i sve jača. Ovih dana je silno izražena. Držim tvog malenog bratića, koji se tek rodio, prevrćem ga po rukama, mirišem, mazim, ljubim ...... a emocije me preplavljuju ..... "Ovako sam ja Stelu držala...", "Tina je voljela ovo, a Stela je bila drugačija ... ona je onako ....", izmijenjuju se sjećanja, riječi, slike..... Stelice moja ...kako bi ga ti voljela.....kako bi u njemu uživala.... Volim te puno. ------------------------------------------------------------------------------------------------- Na današnji dan još je jedna obitelj, još jedna majka i jedan otac, zavijeni u crno. Danas je godinu dana da ni tebe Leonarda nema više s nama. Mila mala djevojčice. Svijećica danas za tebe gori.  ****** |
- 00:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #
četvrtak, 26.02.2009.
Voljena moja..
 .....voljela bih provući prste kroz tvoju svilenkastu kosu.... .....a to više nikada neću moći..... ......htjela bih vidjeti suzu u tvom oku, jer bih znala da te mogu utješiti.. ..da ću svojim zagrljajem sve tvoje probleme riješiti...... ......a to više nikada neću moći.... ......htjela bih tvoj smijeh čuti.... .....htjela bih ti obraščić poljubiti....malo ga uštipnuti od dragosti.... ....htjela bih se s tobom igrati još..... ...a to više nikada neću moći... ...znaš da još nisam gledala Fantoma u Operi od kad te nema..... .....to smo trebale zajedno učiniti, po ne znam koji put.... ....i više to nikada nećemo moći..... .....znaš li da bi ovih dana bila sestrična... ....mogu samo zamišljati kako bi se veselilla....... .......ja bih s tobom pričala Stela.... .....glas mi tvoj nedostaje..... .....toliko te još toga nisam naučila..... ....i više nikada neću moći.... .....toliko toga još nisi vidjela...tek si počela živjeti..... .....tvoji prijatelji rastu.... .....neki te se još uvijek sjećaju..... ....a nekima jako nedostaješ..... .....volim te Stela....  .......................................................................................................................... 28.02.2009. Dodatak (ovo mi nekako zaslužuje biti ovdje na postu, vidljivije je nego da se izgubi u komentarima, a važno je) bubi:) Kada sam otvorila ovaj blog prošli su me trnci, tako jedan mladi život, iako sam ja izgubila oca ne mogu reć da znam kako vam je, ali jedino što mogu reći je da sam čitajući ovaj blog nešto shvatila, inače svakoga dana kada idem u školu ili iz škole lijena sam ići podhodnikom pa pretrčavam prometnicu koja ima tri trake, mama me špota i viče na mene ali moja ljenost je jača od mene ali mislim da sam pročitavši što se dogodilo vašoj djevojčici shvatila jednu stvar i mislim da bi vam moja mama bila jako zahvalna što ste napisali u ovom blogu i na neki naćin me odvukli od toga da pretrčavam cestu. hvala vam,,,,, ali jedna stvar me boli zasto je ova drzava tako nepravedna....nije fer...to je mladi zivot...... 27.02.2009. (20:33) Stelina mama bubi - hvala ti na ovoj iskrenosti. Mnogi ljudi to čine, mislim na ovo pretrčavanje i prelaženje ceste gdje se to ne smije i svi to rade s mišlju - "ne može se meni ništa dogoditi, pa ja gledam, pazim" ..... ali nije stvar u tome ..... već zaista u poštivanju pravila... Svi koji to rade, prvenstveno dovode svoj život u opasnost.......jer on je ono najdragocjenije bez čega mogu ostati.....zatim dovode u moguću užasnu situaciju i nekoga tko bi tu nesreću mogao skriviti, a da ne bude potpuno kriv.... Ja sam više puta napisala da sam i te kako svjesna toga da je moja Stela pretrčavala negdje neku ulicu gdje je to nedozvoljeno...npr. Aleju Bologne....ne znam....Zagrebačku aveniju....ili tako neku ulicu, nije važno koju, ali na neobilježenom pješačkom prijelazu.....i da joj se dogodilo to što se dogodilo......ne bih mogla kriviti vozača kompletno i sto postotno.... To jednostavno više ne bi bilo isto. To bi bio i moj poraz veliki.......naš, roditeljski.... Zato molim te.......molim te ne čini to.......... neće ti ništa biti od tih par stepenica koje moraš proći....a biti ćeš sigurnija ... Naše je djetešce na žalost jednostavno ubijeno. I ja nikada od te definicije neću odstupiti ni milimetra. Cijeli njezin život koji je imala pred sobom je zaustavljen u trenu.... I da, država jest nepravedna, njezini zakoni i sudska praksa su nepravedni, jer njima je to bio NEHAJ. Da li je zaista NEHAJ jača olakotna okolnost nego što je NEPOŠTIVANJE prometnih propisa i pravila otegotna okolnost u slučaju smrti u prometu? Kome je to pravedno? Bi li to sutkinji koja je presudila slučaj i prepolovila traženu, ionako sramotno nisku kaznu (sa 18 na 9 mjeseci), BILO PRAVEDNO? Bi li isto tako razmišljala da se to dogodilo njezinom djetetu??? To se ja stalno pitam.... |
- 19:16 - Komentari (30) - Isprintaj - #
srijeda, 04.02.2009.
Deset godina
|
Stelice moja, živiš u snovima.......ali ne mojim.....ne mojim.....a tako bih voljela......makar malo....malo... SMS-om – 25.01.09. "Draga Sandra, sanjala sam Stelicu prije dvije noći, došla mi je u krilo, okrenula leđa i guzu da joj raspletem kosu, bez riječi, kad sam to uradila i podragala ju, ona se nasmiješila zagonetno: "To sam ja..." Bila sam iznenađena, pojurila za njom, a ona je otrčala veselo, kosica joj bila sva ricasta od pletenica... tako je bilo zorno sve......točno mjesto u vrtićkom dvorištu, mala stolica na kojoj sjedim, a ona dođe u krilo i smije se, onako hihoće, a dan proljetan, sunčan.... moramo o njoj pričati, nemoj mi zamjeriti... Cijeli petak sam provela u tom snu, htjela sam to silno podijeliti s tobom, ali bilo je tako lijepo da sam se suzdržala da te mrvicu boli poštedim, iako u duši znam da te nitko toga ne može poštediti. Volim te puno." Draga moja Svjetlana, ne da ti ne zamjeram već upravo suprotno.....beskrajno sam ti zahvalna što to sa mnom dijeliš....meni to strašno treba.......kao žednom voda.... Stela, ljubavi moja Danas je 04.02. - tvoj rođendan I opet moram raditi nešto umjesto nečega, ono što ne želim - moram, ono što želim - ne mogu... Još si bila malena djevojčica, još su te veselile male stvari, a ja sam u tom uživala... Moja malena ljubavi, kako bi današnji dan trebao izgledati.....sjećam se..... smijem li to zaboraviti????...............MOLIM TE!!!!  Rodila si se u 12,43....... 3850 g, 50 cm kako se samo sjećam trenutka..... tvog prvog ispuštenog glasa u obliku nježnog plača...samo da se javiš....da si tu i da si dobro.... tvog malog tijela na mojim grudima..... tvoje crne guste kosice.... malenog nosića.....prstiju.....usnica..........zatvorenih očiju..... i svoje sreće....kucanja srca u grlu..... Tininih blistavih očiju, od suza radosnica, od ponosa.......tatinog zbunjenog i nasmiješenog lica..... njihovog nestrpljenja da dođemo kući...  A danas te nema u kući, danas te nema u školi, nećeš počastiti svoje prijatelje, nećeš doći u školu s lijepim loknama i novim cipelicama...... nećeš pisati pozivnice, planirati rođendanski party u subotu....  Danas si samo u našim sjećanjima....tvoj život više ne ide dalje..... ...........a naši su bez tebe.......... .....kao u ovim stihovima: MRTVA LJUBAV Gdje ću tebe, o ljubavi moja, sad zakopat, kad si izdahnula? U mom srcu nije ti pokoja, jer si pokoj sav mu razmetnula. Da te legnem u zemljicu crnu, u zemljici ti ne bi sagnjila, zemska vila dragocjenost tvoju u kamenje predrago bi zbila. Pak bi došli ljudi blagohlepni, iz zemlje bi tebe iskopali, iz mora bi tebe izvadili i po svijetu svuda rasprodali. A ti idi, nek te uzdisaji k nebu dignu, tamo zvijezdom budi, tamo meni žalosnome sjaji, tamo neće dostignut te ljudi! Petar Preradović |
- 00:04 - Komentari (53) - Isprintaj - #
nedjelja, 18.01.2009.
Snjegović za tebe malena
 Mileno moje, što sve mama radi u boli svojoj, u patnji svojoj za tobom......... Umjesto da smo negdje zajedno na snijegu, da te vučem na sanjkama, da ti se nosić i obrazi rumene, da radimo anđele u snijegu, da se grudamo, da uživamo u zimskim danima, pa zatim kasnije pijemo topli čaj i učimo novu pjesmicu sutra za školu....ja ti radim snjegovića na tvom grobiću.... Stela moja kako nam svima nedostaješ....ljubavi mala...  ... ... |
- 17:52 - Komentari (36) - Isprintaj - #
utorak, 13.01.2009.
Pomozimo maloj Anji
 .... Mala Anja je djevojčica koja je upravo dobila još jednu bitku sa bolešću u svom malom životu. Hrabra je i snažna, ali treba joj pomoć……. Da bi nastavila što kvalitetnije živjeti svoj život treba joj drenažni prsluk… U tijeku je akcija prikupljanja novčanih sredstava da ga se može što prije nabaviti.  Prepisano: Kako drenažni prsluk Smart Vest može pomoći? Drenažni prsluk Smart Vest Svojim visoko frekventnim oscilirajućim prslukom pomaže mobiliziranju sluzi u dišnim putovima te time poboljšava iskašljavanje plućnog sekreta, povećava plućni kapacitet oboljelih i smanjuje rizik od infekcija. Cijena tog prsluka nije baš mala ,11 tisuća dolara ili oko 60 tisuća kuna no da bi spriječili česte infekcije dišnih pluća mi ga jednostavno moramo nabaviti. Nabavlja se direkno iz tvornice u Americi, jer ako idemo preko uvoznika ta cijena je onda još i veća. Za sve Vas koji želite saznati više o drenažnom prsluku Smart Vest možete pročitati na njihovim stranicama http://www.SmartVest.info Kako možemo pomoći: Uplatom na žiro-račun Zagrebačke banke 2360000-1000000013 sa pozivom na broj 3113728810 Ili na devizni-račun: br.žiro računa u Zagrebačkoj banci 2360000-1000000013 broj deviznog računa 2435841613 Iban broj: HR323600003226926047 Swift Code: ZABAHR2X Av.Dubrava 43 10040 Zagreb Poslovnica 016407 Novčane iznose možete poslati i na adresu: Jasmina i Tomislav Kostanjevečki Prugovečka 4 10040 Zagreb CROATIA Ili pozivom na broj: 060-600-900 PIN: 8100, Iz fiksne linije: 6,82 kune Sa mobitela: 7,82 kune Anji od toga ide 4,05 kn A više o svemu na njezinom blogu: Mala Anja i u večernjem listu - 16.01.09. Svaki, pa i najmanji iznos koji možete odvojiti biti će od koristi, pomozimo gdje možemo….  |
- 13:33 - Komentari (16) - Isprintaj - #
četvrtak, 01.01.2009.
Dijete sjene
|
Prepisujem ovdje dijelove iz knjige: Dijete sjene - P. F. Thomése Želim da ostanu tu na tvom spomenaru....malena djevojčice..  Pjesma nad pjesmama Njezino rođenje iskusili smo kao zaljubljenost, sve se naelektriziralo, začarano čudom njezine prisutnosti. Svijet, u kojem sam se tako dugo kretao bez smjera, odjednom je upoznao sjajnu jezgru. Šteta što je iz našeg jezika nestao visoki C, taj poput tornja visoki ton kojim se razdragani kličući uspinje dok oni ostali u prizemlju zure u čudu. “Što je ljiljan među trnjem”, rekao sam nakon što sam u grudima otpjevao, “to je ona među kćerima. Okrijepite me bocama, osvježite jabukama, jer bolan sam od ljubavi.” Ona je sve što nam je nedostajalo, rekli smo jedno drugome. No nismo ni znali tko je ona, to živo biće koje su u petak navečer u osam i dvadeset, sluzavo i ritajuće, izvukli iz tebe. Zaljubljenost je stanje koje prethodi identitetu. Baš onako kao što čovjek sam za sebe ne treba ime (“zna” tko je), tako ni najdražoj nije potrebno ime. Ime bi je nepotrebno ograničilo, ona je jednostavno previše za samo jedno ime. Čežnja više voli tepanje, isprobavanje zvukova, koje zamjenjujemo čim postanu nedostatni. Ništa nije određeno, sve je moguće. Čim na trenutak odvratiš pogled, već izgleda drugačije. Zaljubljeni mora toliko toga zapamtiti, da mu to nikad ne uspije. Čitati lice vršcima prstiju poput slijepca. U strahu da nešto ne propustiš, nešto ne preskočiš, nešto ne zaboraviš. Prve noći, ona između nas. Svjetlost punog Mjeseca kroz tavanski prozor, jastuci, deke, zavjese, sve plavo i srebrno. Kao onda, prve noći kad si ostala kod mene, i nisam mogao shvatiti svoju sreću. I onda je bio puni Mjesec: iskonska začarana svjetlost koja je već spasila tolike brodove zalutale na moru. I sada ležimo ovdje s ovim čudnovatim stvorenjem između nas. Unaprijed smo sredili kuću, očistili, razmjestili. Kupili stvari. Kad dođe naše najdraže, treba biti spreman. No sad leži ovdje, na svojoj prvoj mjesečini, prvom krevetu, prvom svijetu, više ništa nije važno. Sva brižno izgrađena značenja srušila su se u jednom udarcu, kao babilonski tornjići na pretrpanom stolu. Posljednja riječ uvijek će biti prva. To je, dakle, to Teško je vratiti trenutak u kojem sam shvatio da je nepovratno izgubljena. Ili bolje: kad sam se usudio priznati da to znam. Jer određena vrsta uvida prvo neko vrijeme kao slijepi putnik putuje s mislima, tiho, ne upadajući u oči, taman lik sakriven u jednom od čamaca za spašavanje na drugoj palubi. Znaš, sa svim sumnjama koje su ti na raspolaganju znaš, samo još ne želiš sigurno znati, kao pismo koje se nisi usudio otvoriti. I ne želiš da znamo jedno za drugo, ne želiš to drugome učiniti. Još je nešto drugačije. To je pitanje jezika, pitanje objave. Znaš, ali ne znaš kako bi to trebao reći. Uzalud jezik dodiruje nepce. Sve riječi koje sretneš doimaju se posuđenima, neprikladnima. Nema nečeg “usporedivog” pri ruci. Nema primjera koje bi mogao oponašati. U međuvremenu misli i dalje jednostavno rade na anegdoti koju će ona poslije čuti: kako su tata i mama čitavu noć zabrinuti stajali kraj njezina bolesničkoga kreveta. Na našoj djevojčici ništa se nije nije primjećivalo. Negdje duboko zabarikadirala se u sebe, negdje u svom tijelu tražila je uporište. Vrijeme posjeta odavno je prošlo, između uspavane djece ostali smo jedini roditelji. Noć se uvukla na odjel, zvukovi su zamrli, svjetla se prigušila. Nečuvani monitori pokorno su proizvodili nizove brojki, kao tonući brod zračne balončiće. Stojim iza velikog prozora. Lik koji bulji van. Na nebu nema Mjeseca, samo neon uličnih svjetiljki i osvijetljene uredske zgrade. Oblaci su osvijetljeni samo odozdol. Iza je tama do kraja vremena. Iza mene, znam, po ne znam koji put sagibaš se nad nju, namještaš joj pelene, premještaš cijev, kabel, žicu, koja izlazi iz nje ili mora u nju, sklanjaš nevidljivu kosu s njezina lica. Pritišćem čelo na hladno prozorsko staklo. U dubini mrmori promet i poput krvi teče gradom, asfaltne ceste i ulice, mreža arterija, vena i krvnih žila da bi grad do najzabitijega kuta opskrbila živućim čovjekom. To je, dakle, to, pomislilo je u meni. To je najgore što mi se moglo dogoditi i događa se sada. Tamo iza mene umire naše dijete. Još malo i zauvijek će nestati. Znao sam, ali nisam osjećao. Više ništa nisam osjećao. Postao sam kamen, mogao sam se još samo razbiti. Ili je stvar u prijevodu? Život nam se zaklopio kao knjiga iz koje smo čitali. Sad kad smo je ponovo uzeli u ruke, ne možemo više pronaći stranicu na kojoj smo stali. Intuitivno pokušavamo pročitati dio, ali ne, ništa ne prepoznajemo, kao da smo se našli u nekom ruskom romanu gdje svi neprestano mijenjaju imena. Zapleti nam više ništa ne govore, ne, tako daleko još nismo stigli. No i kad listamo unatrag, ne pronalazimo mjesto gdje bismo mogli reći: da, ovo mi je opet poznato. Možda smo uzeli pogrešnu knjigu, pa se prvo treba sjetiti što smo to zapravo čitali. Ili je promatramo drugim očima i čitava nam priča više ne izgleda uvjerljivo? Identična vrata No najviše od svega nedostaje nam svijet u koji bez nje ne možemo ući: izgubljena beskonačnost gdje sve još posjeduje svoju božanstvenost i ništa još nije poprimilo čvrst oblik. Trebala nam je kako bismo vjerovali, kako bismo mogli vjerovati da život ima samo početak: otvaraju se prozori, vrata, uranjaš u sunčanu svjetlost, oko tebe nastaje ulica kojom počinju voziti automobili , kud god prođeš, procvate cvijeće, ljudi pozdravljaju. Kamo god pokažeš iza vršaka prstiju, oblikuju se oblici, tako predivni da potpuno zaboravljaš otkriti njihova imena. A iza tebe sve se pažljivo zamata i pakira i posprema, da bi i sljedeći put bilo kao da je novo. Djevojčice, što će sada biti sa svijetom kad tebe više nema? Ništa se više neće probuditi, jer ti više ne prolaziš. Stvari ponovo drijemaju, kao nekoć drijemaju okrenute same u sebe, oprezno ih zaobilazimo da ih ne ometamo. Ipak, još uvijek točno znam gdje si. Još te mogu osjetiti, tvoju toplu glavicu na svome dlanu, tvoje drhtavo tjelešce na podlaktici, šačicu zakvačenu za moj palac. Lutkice, još uvijek točno znam kako ti prići. I kako brzo! Zalijećem se uza stube, posljednji dio kroz hodnik do spavaće sobe tiho, u čarapama, da vas grubo ne probudim. Samo što, kad provirim glavom iza ugla, ništa više ne štima. Svaki put kad uđem u spavaću sobu, upadnem u pogrešnu. Prošli sam put, čini se, ne razmišljajući zalupio vrata za sobom i sada više ne mogu, zalutao među identičnim vratima, pronaći prava. Zato što ga poznajem samo iznutra. Sve sobe u koje ulazim postale su neke druge, premda nevjerojatno slične našoj. No svjetlo je drugačije, kad bolje pogledaš. Prigušenije, sivlje. Dodatni sloj preko svega. Naša kuća postala je tuđa, a i mi sami stranci smo u vlastitom životu. Sreća je tako blizu, gotovo da je mogu uhvatiti rukama. Kad se sagnem da je dotaknem, udarim glavom o debelo staklo, tako blizu, znači. Sve je još ovdje. Odjeća, vrtić, kolijevka. Za slučaj da. Za slučaj da sve počiva na zabludi. Mrtvoga uvijek treba primiti, to je poznato. Moj se otac na primjer jako dugo nije obazirao na svoju smrt. Nakon svoga sprovoda jednostavno se vraćao kući. Za njega se postavljao stol, primao je poštu na staroj adresi. Auto je (bio je jedini kod nas koji je znao voziti) parkirao na uobičajeno mjesto. Njegova kabanica visjela je na vješalici, šešir mu je bio na polici za šešire. Uredno su odzvanjali njegovi koraci na stubama, na parketu, na šljunku ispred kuće, uredno je – gore, vani – iza sebe zatvarao vrata. I kad bi ustao da pogledaš gdje je zaostao, u hodniku si mogao namirisati duhan: ili je na trenutak izašao, pa će se vratiti. S vremena na vrijeme morao sam pogledati u osmrtnicu kako bih se uvjerio da je umro. U međuvremenu su se u našu staru kuću uselili drugi ljudi, dakle tamo ga se više nije očekivalo. Svi su ušli u nove kuće, započeli nove živote, ostavljajući mog oca u prošlom, zastarjelom, proteklom. Dan za danom više se za njega nije postavljao stol, pošta za njega više nije stizala, njegovi kaputi i šeširi nestali su s vješalica, koraci mu se više nisu čuli i nitko više nije ustajao pitajući se gdje je zaostao. Tada je, čini se, bio mrtav, a da nitko nije mogao reći kad se to točno dogodilo. Vrijeme liječi, kažu. No trebalo bi biti: vrijeme ponavlja. Ovo je vježba ponavljanja. Ponavljaš isto sve dok ne zaboraviš kako je bilo na početku. Zato se Orfej nije smio okrenuti. Ponovo je vidjevši, ponovio ju je. I tako ju je izbrisao. Prošli životi Koliko sam često počinjao ispočetka? Otkriće temeljne pogreške, nakon čega čitav projekt valja prilagoditi. Svaki put pokazalo se da se život koji sam stvorio temelji na sada nevažećim polazištima, vjeru (u vlastite mogućnosti, u dobar svršetak, et cetera) uvijek valja iznova pronaći. Gdje ću je naći? Gdje sam je, gdje su je oni koji sam do sad bio pronalazili? Početi ispočetka. Iznova pronaći život. Iskustvo što mi stalno izmiče iznova uhvatiti u mrežu značenja. Povezati stvari jednu s drugom dok ne nastane mreža, sklad. Svi moji prijašnji životi, što sam učinio s njima? Neke uredno pospremio, druge bijesno poderao u komadiće, pa neke negdje ostavio, i većinu nakon godina za vrijeme velikog čišćenja u praktičnim paketićima odnio u smeće. (Danas koji put vidim kako netko drugi hoda s tim, s odsluženim životom.) Zasigurno sam bio čovjek, mladić, dečko koji nikad u životu ne bi poželio djecu, koji je obitelj smatrao zatvorom i nije shvaćao kako netko može dijeliti svoj život (s dvije osobe, s tri, s četiri, sve dok na kraju ne preostane malo). To je bila neka vrsta cinizma, koji trči pred iskustvom, raskošan negativizam kojemu je potrebna vlastita negacija da bi se mogao protiviti bujici izbora. Kako sam mogao znati kako je imati dijete? Koliko sam se dugo čvrsto držao za svoju takozvanu slobodu, koja je značila u svakoj situaciji ostati stajati na početku i zadržati osjećaj da još uvijek mogu na bilo koju stranu. Takva razmišljanja postala su mi potpuno strana. Imao sam život u rukama, no sad je on dobio mene u ruke. Negirao sam smrt, a sad sam je usvojio. Još malo pa ću znati gdje moram biti: tu sam već bio. A sada? Da, što sada? Salomonov pečat  Ako još nešto postoji, drži se u sjeni, na mjestima kamo svjetlo ne može prodrijeti (pa tako ni oko). Nema neba, samo zemlja. Nema anđelčića, samo dijete u sjeni. Ljiljan među cvijećem. |
- 16:57 - Komentari (16) - Isprintaj - #
utorak, 23.12.2008.
Kad zvončići postanu svijeće
 Iz arhive ovog spomenara, iz prošlosti mog života: ..........zvončići su postali svijeće..... Svim dragim ljudima koji posjećuju Stelin spomenar znanima i neznanima veliko HVALA mir u srcu.... ljubav u životu..... i život u ljubavi želim.... Nedostaješ nam djevojčice...  |
- 18:12 - Komentari (27) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 15.12.2008.
Sretan Božić?......Kako kome....
 .... "24 sata" - 22:50 | 14.12.2008. | Piše: Tina Legin Kći joj ubio pijani vozač na pješačkom, a šef je krade Maru Jedličko (29) je vozač u stravičnoj nesreći teško ozlijedio. Dijagnosticirali su joj PTSP. Poslodavac joj za bolovanje duguje 15.000 kuna Božićni vjenčić je na stolu, dječje igračke posvuda, no u kući obitelji Jedličko iz Paruževina kraj Zagreba veselja nema. U ožujku ove godine Mara Jedličko (29) je s 5-godišnjom kćeri prelazila cestu na pješačkom prijelazu. Bile su 500-tinjak metara od kuće. Totalno pijani vozač nije kočio. Leonardu je ubio, a njezinu majku toliko teško ozlijedio da su svjedoci bili uvjereni kako je i ona mrtva. Poslodavac za kojeg je radila deset godina mjesecima joj ne želi plaćati bolovanje. - Rekao mi je da mu ne dosađujem te da on neće nikoga kreditirati. Ne tražim nikakvu milostinju, samo ono što mi po zakonu pripada - prisjeća se i ne uspijeva zadržati suze. Liječnici su Mari dijagnosticirali PTSP, a zbog ozljeda trpi velike bolove glave, kralježnice, noge. Ima vrtoglavice i samostalno ne može doći ni do liječnika. Rekli su joj da ne smije raditi nego mirovati, a prognozirali su joj da se na posao može vratiti tek za dvije-tri godine. Radila je za Marijana Vujevića, u sendvič baru Plavi u središtu Zagreba. Imala je plaću od 2440 kuna. Šef joj do danas za bolovanje duguje oko 15.000 kuna. 'ŠTO BI ONA, MORA BITI SVJESNA DA RADI ZA PRIVATNIKA' Platio mi je prva tri mjeseca, odnosno djevojke u računovodstvu jer je on bio na moru. Nakon što se vratio, napao ih je jer su mi dale plaću, objašnjava Mara Jedličko. Mjesecima pokušava razgovarati s vlasnikom sendvič bara Plavi u središtu Zagreba i objasniti da će mu HZZO novac od bolovanja vratiti. U rujnu joj je uplatio 1700 kuna i rekao da joj je to pozajmica. Marijan Vujević ima 15 zaposlenih. Na telefone nam se nije javljao, no razgovarali smo s njegovom suprugom. - Pa znate, ona radi kod privatnika. Morala bi biti malo realnija. Ljudi nastoje putem novina svašta rješavati - prokomentirala je odbijajući reći svoje ime. Zaprijetila nam je i da ne spomenemo njezine riječi ili napišemo nešto loše o njezinu suprugu jer će nam ona... Tu se zaustavila. KAKO ĆU ZA BOŽIĆ BEZ MOJE LEONARDE Od tragedije Mara, kaže, ne spava. Proganja je to što kćer jedinicu nije uspjela vidjeti prije nego što su je pokopali. - Sanjam je u bijeloj haljinici pa se probudim i na tren imam osjećaj da je živa, a sve to je samo noćna mora. Strah me i Božića. Kako ćemo to preživjeti bez nje - požalila nam se dok je pokazivala Leonardine igračke te fotografije lanjskog Božića. Žalosti je i to što poslodavac nikad nije pitao kako je ni od čega danas živi.  Na ovo je teško bilo što izgovoriti. Jedino što mi pada na pamet su neke teške riječi...... Dragi Gorane i draga Mara, mislimo na vas.... grlimo punim srcem, ljubavlju koju su nam ostavile naše djevojčice. Držite nam se dragi, divni ljudi. Znate da znamo kako vam je i da smo uz vas, uvijek..... |
- 20:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #
srijeda, 10.12.2008.
Nema utjehe....nema
|
Kai "draga Sandra.. znam kako ti je..i ja sam izgubila meni blisku osobu,i ona je bila anđeo, imala je samo 12 godina..prvih sam se godina teško nosila s njenom smrću, ni sada nemogu reći da mi je puno lakše,ali na neki način-barem malo jest..onog dana kad sam shvatila da je ona uvijek pored mene bez obzira gdje ja bila i što radila shvatila sam da se nikad nismo razdvojile..lakše mi je kad je zamišljam pored sebe,kako samnom sudjeluje u svemu, kako se smije mojim šalama, kako se ne šetam sama gradom..ne,ja se ne sjećam prošlosti koja boli-već stvaram budućnost u kojoj je i ona prisutna..ne daj da ti netko kaže da zaboraviš Stellu ili da se osjećaš loše kad se smiješ,a ona nije prisutna..počni vjerovati da je tu i zaista će i biti..nisam religiozna osoba,ali vjerujem da duše ljudi koji iza sebe ostavljaju voljene,na neki način dio njih uvijek ostane sa nama..samo vjeruj da je tu i osjetit ćeš je..ti znaš najbolje od svih da te ona nikad ne bi posve napustila.." Draga Kai - što ti je bila ta malena anđelica? Sestra? Dijete? Moja sućut draga… Meni takva utjeha treba za moju Tinu, nju bi htjela nekako uvjeriti da je njezina seka kraj nje i da misli na nju i da ju nikada nije i neće napustiti. Želim da proživi svoj život onako kako to zaslužuje, onako kako to želi, da nađe svoj put i svoju sreću, s tugom u srcu naravno, ali ipak da se iz nje izvuče...... Ali ja? Mama? Ne mogu. Ne ide. Ja čeznem za njezinim tijelom, za rukicama oko vrata, za poljupcima, za glasom, za kosom, za očima, čeznem za njezinim ŽIVOTOM. A voljela je živjeti, veselila se svakom novom danu.......nemam utjehu u tome što ju zamišljam kraj sebe......voljela bih da imam, zaista bih, vjerujem da bi mi bilo mrvicu lakše, ali ne mogu mi te lijepe misli zamijeniti nju - živu i sve ono gore nabrojano.....jednostavno ne mogu....ne znam što nose godine......možda ću se jednom morati s tim pomiriti............da ju više nikada neću zagrliti, da se neću veseliti njezinom odrastanju, njezinom uspjehu, njezinim ispunjavanjima snova i želja..........svemu onome čemu se majke vesele kod svoje djece.......Ja se moram zadovoljiti maštanjem i zamišljanjem da je ona kraj mene.......a eto, nisam takva i nije mi to dovoljno.......zapravo tada je bol najjača.....jer kad joj vizualiziram lice i oči ja tada ostajem bez zraka......i doslovce padam na koljena........poražena od života.....luda od boli.... Ali ipak pokušavam ponekad, jer je ta čežnja za njom jača od mog razuma Pisanjem ovog bloga ja se nekako i trudim tako živjeti, zamišljati ju tu kraj mene ili u meni ili već bilo gdje.........pisati joj pisma........pričati joj..........raditi sve ovo što radim ovdje za nju........potajno se nadati da to ona vidi.......i to je najviše što mogu za sebe napraviti.......ali na žalost to mi nije dovoljno..... ima trenutaka kad pomislim sve to prestati raditi, izbrisati, napustiti, ionako nema smisla........ nje nema kraj mene i nikada je više neće biti.......sve je ionako uzalud... Još uvijek ima trenutaka kad sama u sebi pomislim da sam luda, da je moja Stelica samo u školi…… kako mogu i pomisliti da je nema……. koja je to strava….. Ja bih natrag svoju obavezu mame…..želim ju voditi u kino i kazalište, želim odlaziti u školu na roditeljske sastanke, želim joj kupiti novu jaknicu i čizmice, želim ju voditi u daleke i nepoznate zemlje, želim ju gledati kako uči strane jezike, želim ići na njezine plesne nastupe, želim ju gledati kako se rola, kliže, kako stvara prijateljstva, učiti ju svemu, uživati u njezinoj dobroti, želim da mi draga kosu kad me boli glava, da me zagrli, želim joj nositi čaj kad nju boli trbuščić, želim joj lakirati noktiće, šivati kostimiće, želim joj čitati knjige, pripremati joj rođendane….. Ovih dana ju želim odvesti u grad, gledati s njom okićene jelke, slikati se kraj Manduševca…kupiti joj sitnicu pod bor, želim da mi pomaže peči kolače…da se sva zamrlja s tijestom i brašnom……..da odlazimo k prijateljima gdje će se ona igrati s djecom….sa svojim prijateljima…...da nam crta čestitke, da kiti bor………. I ništa to više ne mogu………..kad je Tina u školi, ja se vrtim po stanu…….izgubljena…. Spremila se za školu, pojela palačinke, veselila se praznicima, imali smo planove za te dane………………… i onda mi nestane……………. u djeliću sekunde…………. nestane Stela………. nestane cijela naša budućnost s njom…..voljenom djevojčicom… Tina me nazvala: “Mama, dođi brzo doma, molim te, Stelu je pregazio auto” ………vrištala je kroz plač “Je li živa, Tina, je li živa???????” “Nije”, “Dođi brzo, molim te” Neću se ja nikada od ovog više oporaviti…….. moje je dijete ubijeno…….. ne mogu to prihvatiti … |
- 13:24 - Komentari (29) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 01.12.2008.
One life – one chance
|
Gledam na televiziji emisiju, slušam i ne vjerujem..... odvjetnik kaže – "mi ne branimo djelo koje je osoba počinila, mi branimo osobu. To je naš posao i moramo ga raditi zdušno. Tražiti što više olakšavajućih okolnosti da ga obranimo i smanjimo kaznu. I kada branimo ubojicu za kojeg znamo da je ubojica, dakle nema dvojbe jer postoje dokazi koji su nepobitni i tada se trudimo da ga obranimo – ne njegovo djelo – već njega. Da mu pomognemo dobiti manju kaznu, da mu pokušamo pomoći da shvati što je učinio i da se na kraju krajeva resocijalizira u društvo i nastavi normalno živjeti." Otac koji je i sam izgubio kćer, na užasan i okrutan način, otac koji je doživio najgore od najgoreg u životu, bio na rubu samouništenja, na ivici života i smrti, odlučio ostati na životu i živjeti s tim strašnim saznanjem, je otac koji će jednog dana slušati u sudnici kako netko od njegovih kolega traži olakšavajuće okolnosti za ubojicu njegove kćeri. Kako će se osjećati? Pitam se to, jer se stalno pitam gdje je tu pravda? Kako može biti pravda da odvjetnik svojim zdušnim branjenjem, traženjem olakotnih okolnosti za ubojicu zapravo samo radi svoj posao i ako ga obavi dobro - oslobodi ubojicu ili mu ishoduje manju kaznu od očekivane i propisane zakonom ili primjerene (ne)djelu koje je počinio. Što je to onda pravda? Je li zaista pravda za oduzet život – nečija ponovna resocijalizacija u društvo? Njegovo shvaćanje onog što je učinio? Kako on to može shvatiti? Zar prvo mora nekom oduzeti život da bi shvatio da je pogriješio, pa mu je sada žao i neće više... Onda ćemo mu svi oprostiti i to je pravda. Tko u tom slučaju osjeća da je zadovoljena pravda? Kako se osjeća obitelj koja je izgubila svoje voljeno biće? Je li za njih to pravda? Kome je pravda zapravo namijenjena? ŠTO UOPĆE ZNAČI PRAVDA? Koliko vrijedi život? I kome on vrijedi? Koliko vrijedi život onoga tko je ubijen, na bilo koji način? I kome vrijedi? Koliko vama gospodo odvjetnici i suci vrijedi vaš život – život vaše djece? I zanima me još kako se moral uklapa u ovu priču o pravdi.  Nama koji smo ostali živi nakon takvog iskustva (namjerno kažem živi, jer negdje sam pročitala da nije isto biti živ i živjeti – i, slažem se) prihvatiti nastavak života je jednostavno prirodan slijed. Drugog izbora nema. Jer samoubojstvo je isto ubojstvo. No, može li se osuditi čovjeka, koji nakon što mu se to dogodi i on ne izdrži teret boli, ipak digne ruku na sebe? Velika je snaga to prevladati, izdržati. Tu su nam svima potrebni drugi ljudi, njihova toplina, razumijevanje...Svi smo mi različiti. Po mnogo čemu, po našoj osobnosti, za koju su uvelike zaslužni geni, po mentalnoj i emocionalnoj razini ...... Bol za izgubljenim djetetom je najgora, najveća, najrazornija bol za emocionalno biće – čovjeka. A baš jest tako silno jaka – jer smo (valjda) ipak svjesni neprocijenjive i nezamijenjive vrijednosti života kojeg imamo. Jer znamo da je jedan jedini. Bez obzira na sve religije svijeta, bez obzira na sva vjerovanja, sve "mudrosti" koje mislimo da posjedujemo, od istoka do zapada....život je ipak jedan jedini. A ima li "života" nakon smrti....ne znam. To ne zna nitko, pa ni onaj tko u to vjeruje. Jer jedno je vjerovati, a drugo je istina. Meni se na taj način zapravo obezvrijeđuje ovozemaljski život. Pa ionako je to samo usputna stanica u našem postojanju? U našoj vječnosti u bilo kojoj dimenziji ili stanju.... Zašto smo tako narcisoidni da mislimo da ne možemo nestati kad umremo? Ne znam, meni to zvuči suludo.  Stelice moja, Nekada su prisjećanja strašno jaka. Kao da si tu kraj mene i to, naravno, u onim našim poznatim situacijama, da stojiš kraj mene i da me gledaš svojim zelenim očima, slušaš me što ti pričam ili me nešto pitaš....u tom trenutku si mi tako živa...a onda bolan grč.....pa zaustavljanje misli......blokiranje.....pokušavam ne misliti, ali ti mi nastavljaš prepričavati zgode iz škole, čemu ste se danas smijali, što novoga naučili, i sve to radiš uvijek se drmusajući u nekom ritmu, vrteći se na peti.....ma tko bi mirno stajao ili sjedio....treba stalno plesati.....Ili kad se vozimo nas troje u autu, poželim ti čuti glasić, osjetiti ruku na ramenu.... U noći često gledam u vrata sobe, sjećam se kako si se znala vraćati po nekoliko puta dati mi pusu i zagrliti čvrsto za laku noć......a zapravo si željela da ti ja kažem da ostaneš prespavati...tu kod mene....tu je ljepše...sigurnije....toplije.. Uglavnom se jako borim s tim sjećanjima i trudim se blokirati ih u tom trenutku, jer ne mogu podnijeti bol koja me obuzme. A opet se često pokušavam sjetiti našeg zadnjeg trenutka zajedno. I ne mogu. Jesi li otišla spavati prije mene? Jesam li ti čitala tu noć? Što smo radile taj dan, zadnji naš dan. O čemu smo pričale, kako si bila obućena? Koje smo si zadnje riječi uputile.... onako u živo, oči u oči.... ? Ničeg se ne mogu sjetiti. Jedino što znam je da si spavala u maloj plavoj pidžamici koja i dan danas leži kraj mene ispod jastuka. Prepuna mojih suza, i sa sve manje tvog mirisa. Zapravo čini mi se da je taj miris samo još u mom sjećanju. Svaki dan vidim stazicu kojom si napravila svoje zadnje korake na putu prema raskršću. Na putu prema školi. Na putu prema svojoj smrti. Kako je to moguće? Zašto? Samo si htjela doći u školu....ne mogu to prihvatiti. Nisi ništa krivo napravila, mi nismo ništa krivo napravili, a tebe više nema...  Ribice moja, umjesto da ti sobu tvoju uređujem, da s tobom biram sličice i cvijetiće i boje i zvukove koje bi ju krasile, ja se stalno vraćam ovdje i uređujem ovo tvoje mjestašce.....volim te mila moja djevojčice..... Where do we go ...  ....Where do we go now .....06.12.2008. |
- 10:24 - Komentari (27) - Isprintaj - #
srijeda, 19.11.2008.
Wish You Were Here
|
Nedavno sam se vozila jednim našim tramvajem po centru grada. U vrlo prometnoj ulici, sjedi stariji čovjek na pločniku, svira svoju harmoniku, ispred njega pletena košara, a iz nje izvire malena glavica psića. Kaže mi moja M. da on obično ima tri psića, ne znam, ja sam vidjela jednog, pokrivenog s malom dekicom da mu ne bude hladno. Tramvaj je gmizio polako kao i obično, ja tada gledam kroz prozor i uglavnom gledam u prazno, ne primjećujem ništa posebno, u svojim sam mislima, a često i gutam suze, jer mi nedostaje Stela......da joj kažem u kojoj smo sada ulici, da joj pričam o njezinom gradu....voljela je uvijek sa mnom ići bilo gdje. Sve je slušala i upijala, nikada joj nije bilo dosadno.. Uglavnom, kod tog čovjeka promrzlih prstiju stala su dva dječaka od svojih možda desetak godina. Već isprepadana svim mogućim vijestima o nasilju, o bezobzirnosti mladeži, o totalnoj besćutnosti uopće kod ljudi pa tako i kod mladih i čak i djece, moram priznati očekivala sam najgore. Očekivala sam da će mu šutnuti nogom onu škrabicu s novčekima ili čak njega ili da će mu se rugati, zadirkivati..........kad tamo.......ništa od toga...... Stali su i jedan od njih je izvadio iz džepa novčanik, a iz njega nekoliko svojih kuna i stavio mu ih, pristojno se sagnuvši, znači ne onako s visine, u tu malenu posudicu. Nešto što bi inače trebalo biti normalno meni je tog trenutka bio lagani šok. Došlo mi je da izađem iz tramvaja i zagrlim tog dječaka. Koja je to dušica već sada. Bila sam nekako čudno ponosna, baš me prošla milina.......i kako to uvijek sada biva odmah nakon toga jeza...........Ne ide, ništa ne ide bez tebe, nema te da ti ovo pokažem, nema te da s tobom to podijelim, nema te da i ti budeš jedna od njih......dobrih dušica......zraka svjetla u ovom podivljalom svijetu. ...........................  Dodatak postu - 22.11.08. - Večernji list Iz dječje bolnice "Kantrida" u Rijeci jutros je dojavljeno kako je sedmogodišnji Tin Jusufović jučer oko 10,15 sati podlegao ozljedama zadobivenim u prometnoj nesreći koja se 27. listopada dogodila u Puli, izvijestila je istarska policija. Sedmogodišnji dječak iz Pule teško je stradao u nesreći koja se 27. listopada oko 7,40 sati dogodila kad je na njega na pješačkom prijelazu naletio motocikl kojim je, bez vozačke dozvole, upravljao 17-godišnjak. Tin je išao u školu, a do obilježenog pješačkog prijelaza ga je dopratila majka, pred čijim se očima dogodila nesreća. Od naleta motocikla pao je na cestu, udario glavom o tlo i zadobio teške ozljede uslijed kojih je jučer umro. Maloljetni vozač motocikla, također iz Pule, nakon naleta na dječaka je pobjegao s mjesta nesreće, ali se nakon nekoliko minuta ipak vratio, nakon čega je sproveden u Istražni centar Županijskog suda. |
- 00:34 - Komentari (34) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Mojoj zvjezdici 04.02.1999. - 31.10.2006.  ...oči gledaju širom, al sjaja u njima nema, sa mrtvih usana male optužba teče nijema: SEDAM SAM GODINA IMALA, NI MRAVA NISAM ZGAZILA. TAKO SAM MALO ŽIVJELA, I TAKO MALO VIDJELA, A SVEMU SAM SE DIVILA...
Memorial box
Stelica na internetu: Stelina -Last memories- stranica  Ovo je stranica na kojoj će, ako to žele (a ja bih to voljela), oni koji su Stelu poznavali ostaviti zapisana svoja sjećanja na nju, zabilježena zauvijek....kao trajnu uspomenu da je živjela i da je bila voljena...te da nije zaboravljena Oni koji ju nisu poznavali, mogu upaliti svijećicu... Hvala svima na upaljenoj svijećici.... ...ostale memorial stranice... special angels remembrance book Jackob Allen memorial site baby steps A candle of Love light a candle light a candle light a candle Lite a candle beyond indigo You Tube ...u medijima: Dnevnik.hr - 31.10.2006. malešnica 31.10.2006. malesnica.net 01.11.2006 24 sata - 04.11.2006. 24 sata - 06.11.2006. 24 sata - 02.09.2007. 24 sata - 31.10.2007. Ptičica - 31.10.2007. vjesnik - 07.11.2006. večernji list - 22.03.2008. Dobri dani - 22.03.2008. Dnevnik.hr - 24.04.2008. večernji list - 26.04.2008. večernji list - 16.05.2008. 24 sata - 31.08.2008. 24 sata - 18.09.2008. Večernji list - 18.09.2008. 24 sata - 19.09.2008. 24 sata - 16.11.08. Važno: UDRUGA OBITELJI OSOBA STRADALIH U PROMETU FEVR sigurno voziti Ivana Nekić jutarnji - 04.11.2006. slobodna dalmacija - 06.03.2008. 24 sata - 23.04.2008. Vozači s najdebljim dosjeima Sud ubija drugi put Zapisnik sa suđenja OVDJE. SVJETSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE PROMETA obilježava se treće nedjelje u studenom WORLD DAY of REMEMBRANCE U Hrvatskoj se obilježava od osnivanja Udruge obitelji osoba stradalih u prometu - 2007 god. 2007. - 18. studeni Palili smo 525 svijeća 2008. - 16. studeni Palili smo 619 svijeća 2009. - 15. studeni Palili smo 664 svijeće  Blogovi: emocija Josip Beljan Tinin blog Katarina Mihaljević Stiv Naglav Kecholand promet u gradu croatian spy team Kristina Petković prolaz kroz crveno Protiv nasilja - blog Pomozimo dječici živjeti Pomozimo djeci Dobro se dobrim vraća Ima bića koja nitko ne može zamijeniti. Ona dolaze ko pjesma koju smo negdje zaboravili Ona su san bez kojeg smo umirali… Ako ih izgubimo Sve smo izgubili. Ima bića koja nitko ne može zamijeniti A. Petričević meni poslala Snježana  My Mom is a Survivor "Ona je tamo gdje zavija vuk, gdje snijeg je visok i jedva se hoda. Na silnoj ravni gdje je svečan muk beskrajnih polja i zamrzlih voda."  You're a "Yellow Angel" which means you're probably really motherly. You're not like a soccermom or anything but you're protective of those you care for and you'd do anything for them. You're usually the wiser one in your group of friends and you're a good psychiatrist because you've been through a lot of stuff and know the best thing to do in every situation. But you don't take any crud from other people and they respect you for your ability to stick up for yourself and others.                             What a Grieving Mother Really Thinks Written by Kelly Cummings Hello old friend, Oh yes you know I lost my child a while ago. No, no please Don’t look away And change the subject It’s ok. You see at first I couldn’t feel, It took so long, but now it’s real. I hurt so much inside you see I need to talk, Come sit with me? You see, I was numb for so very long, And people said, “My, She is so strong.” They did not know I couldn’t feel, My broken heart made all unreal. But then one day, as I awoke I clutched my chest, began to choke, Such a scream, such a wail, Broke from me.. My child! My child! The horror of reality. But everyone has moved on, you see, everyone except for me. Now, when I need friends most of all, Between us there now stands a wall. My pain is more than they can bear, When I mention my child, I see their blank stare. “But I thought you were over it,” Their eyes seem to say, No, no, I can’t listen to this, not today. So I smile and pretend, and say, “Oh, I’m ok”. But inside I am crying, as I turn away. And so my old friend, I shall paint on a smile, As I have from the start, You never knowing all the while, All I’ve just said to you in my heart. Pjesmu mi je pronašla draga Vesna, a ja ju tako dobro razumijem kao da sam ju sama napisala. Vrijeme ne liječi bol zbog gubitka djeteta, samo mi to naučimo skrivati.  A Mother's Grief by Kelly Cummings You ask me how I'm feeling, but do you really want to know? The moment I try telling you You say you have to go How can I tell you, what it's been like for me I am haunted, I am broken By things that you don't see You ask me how I'm holding up, but do you really care? The moment I start to speak my heart, You start squirming in your chair. Because I am so lonely, you see, friends no longer come around, I'll take the words I want to say And quietly choke them down. Everyone avoids me now, I guess they don't know what to say They told me I'll be there for you, then turned and walked away. Call me if you need me, that's what everybody said, But how can I call and scream into the phone, My God, my child is dead? No one will let me say the words I need to say Why does a mothers grief scare everyone away? I am tired of pretending my heart hammers in my chest, I say things to make you comfortable, but my soul finds no rest. How can I tell you things that are too sad to be told, of the helplessness of holding a child who in your arms grows cold? Maybe you can tell me, How should one behave, who's had to follow their childs casket, watched it perched above a grave? You cannot imagine what it was like for me that day to place a final kiss upon that box, and have to turn and walk away. If you really love me, and I believe you do, if you really want to help me, here is what I need from you. Sit down beside me, reach out and take my hand, .......Say : "My friend, I've come to listen, I want to understand." Just hold my hand and listen that's all you need to do, And if by chance I shed a tear, it's alright if you do to. I swear that I'll remember till the day I'm very old, the friend who sat and held my hand and let me bare my soul. Kelly Cummings 12/8/03  Izgubljeni mladi životi u prometu:   Ana Andrijašević 16 g. Kata Erceg 16 g. 29.10.2002.  Nataša Veljanoska 17 g. 14.01.2004.  Una Varelija 24 g. 01.07.2006.  Jadranka 45 g. i Mihael Matešić 11 g. 28.07.2006.  Zdenka 49 g. i Ines Kuhta 15 g. 28.07.2006.  Jurica Munđar 14 g. 20.08.2006.  Stela Župančić 7,5 g. 31.10.2006.  Ivana Nekić 26 g. 01.11.2006.  Roko Vranješ 12 g. 24.02.2007.  Ana Gradištanac 6 g. 10.06.2007  Jasmina Čelica 29 g. 16.06.2007.  Marin Zrile 24 g. 19.06.2007.  Domagoj Nedug 14 g. 06.07.2007.  Frano Vrdoljak 23 g. 07.07.2007.  Branimir Vugdelija 24 g. 21.07.2007.  Ružica Pavić 19 g. 01.08.2007.  Josip Beljan 21 g. 05.08.2007.  Paulina Štimac 9 g. 28.08.2007.  Antonino Bralo 19 g. 29.08.2007.  Svjetlana Marunica 32 g. 29.08.2007.  Antonija Jukić 16 g. 31.08.2007.  Katarina Mihaljević 14 g. 02.10.2007.  Denis Androlić 20 g. 23.12.2007.  Alen Mušanović 19 g. 23.12.2007.  Martina Belačić 22 g. 28.12.2007.  Leonarda Jedličko 5 g. 17.03.2008.  Ivana Škreb 23 g. 10.04.2008.  Gabrijel Šporčić 13 g. 06.09.2008.  Lara Đerić 14 g. 08.11.2008.  Josip Tolić 21 g. 08.11.2008. Tin Jusufović 7 g. 21.11.2008. Danijela K. 25 g. 24.12.2008.  Hrvoje Panđić 21 g. 10.01.2009.  Hrvoje je moj rođak Kristijan Prša 20 g. 10.01.2009.  Klara Režek 18 g. 22.06.2009.  Dust In The Wind I close my eyes, only for a moment and the moment's gone. All my dreams pass before my eyes in curiosity. Dust in the wind All they are is dust in the wind. Same old song. Just a drop of water in an endless sea. All we do crumbles to the ground, though we refuse to see. Dust in the wind. All we are is dust in the wind. Don't hang on, nothing lasts forever but the earth and sky. It slips away and all your money won't another minute buy. Dust in the wind. All we are is dust in the wind. Dust in the wind. Everything is dust in the wind.  The Cord We are connected, My child and I, by An invisible cord Not seen by the eye. It's not like the cord That connects us 'til birth This cord can't been seen By any on Earth. This cord does it's work Right from the start. It binds us together Attached to my heart. I know that it's there Though no one can see The invisible cord From my child to me. The strength of this cord Is hard to describe. It can't be destroyed It can't be denied. It's stronger than any cord Man could create It withstands the test Can hold any weight. And though you are gone, Though you're not here with me, The cord is still there But no one can see. It pulls at my heart I am bruised...I am sore, But this cord is my lifeline As never before. I am thankful that Angels Connects us this way A mother and child Death can't take it away! ~ author unknown ~           04.02.2007. Tvoj 8. rođendan    31.10.2007. Godinu dana bez tebe     04.02.2008. Tvoj deveti rođendan      31.10.08. - Dvije godine bez tebe Stela   26.12.08.  04.02.09. Tvoj deseti rođendan anđele naš, a tebe nema  31.10.09. Tri godine bez tebe Anđele   25.12.2009.  04.02.2010. Tvoj 11. rođendan    |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
